Potjecao je  iz plemenite lisabonske obitelji, na krštenju je dobio ime Ferdinand. Kad mu je  bilo 20 godina, stupio je u red regularnih kanonika sv. Augustina, u samostanu  Sv. Vinka kod Lisabona. Tu je ostao dvije godine, a zatim prelazi u samostan  Sv. Križa u Coimbru, koja je tada bila najčasnije kulturno središte Portugala. Velikim  žarom proučavao je Sveto pismo i spise svetih Otaca, poglavito sv. Augustina,  što će za budućeg velikog propovjednika i naučitelja biti od najveće važnosti.  Vjerojatno je g. 1219. bio zaređen za svećenika. Iduća godina za Ferdinanda će postati prijelomna. Coimbrom je  prolazila povorka s relikvijama prvih mučenika novoosnovanoga Franjevačkoga reda, koji poginuše za vjeru u sjevernoj Africi. Mladog Ferdinanda obuzela je živa  želja za mučeništvom, i on je svoju vjeru htio posvjedočiti krvlju. Zamolio je  dopuštenje stupiti u franjevce, što mu bi odobreno. Stupivši u novi red, uzeo  je i novo ime Antun. Već iste 1220. g. kao misionar otputuje u Maroko. Želio je  biti mučenik, ali Bog je s njim imao druge planove. Nakon što je teško obolio  vraćao se u domovinu, ali velika oluja bacila je brod na Siciliju. Na Siciliji  je u proljeće 1221. ostao kratko. Na taj će se otok vratiti u ljeto i jesen  1223., ali ponovno kratko.

Na Duhove  g. 1221. sveti Antun u Asizu sudjeluje na glasovitoj franjevačkoj skupštini.  Ondje se susreo i sa svetim Franjom. Čini se kako osnivatelj franjevačkog reda  nije u Antunu uočio velik talent. Ne dobivši od kapitula nikakvo zaduženje  zamolio je fra Gracijana, provincijala pokrajine Emilije, neka ga povede. U  molitvi i pokori boravio je na osamljenom mjestu u Montepaolo kod Forlija. Na  taj se način spremao na svoj veliki propovjednički apostolat, koji će mu  Providnost uskoro dodijeliti.

 

Dotada potpuno nepoznat i svojim fratrima, Antun je zablistao kad je  nenadano morao održati propovijed u Forliju kod jednog svećeničkog ređenja.  Tada je otkriveno njegovo veliko teološko znanje, poglaviti poznavanje Svetoga  pisma, i njegova velika rječitost, koja će ga učiniti jednim od najvećih  crkvenih propovjednika svih vremena. Odmah mu je bila povjerena propovjednička  služba i on poče svoj propovjednički pohod, koji će biti vremenski kratak, ali  će u Božjem narodu ostaviti neizbrisive tragove.

Pohod je započeo u Riminiju, gdje je obratio  krivovjerca Bonilla, te se zaputio prema sjevernoj Italiji. O tome njegov prvi životopisac  zapisa: „Poput Isusa obilazio je gradove, utvrđena naselja, sela i ravnice  sijući svima sjeme života. Ono je sadržano u Božjoj riječi, što ju je  naviještao".

 

Kao propovjednik borio se protiv  nauka katara, patarena i albigenza, protiv zlih običaja, a nastojao je pomiriti  zavađene te obnoviti vjerski i ćudoredni život kršćana. Žar i energija kojima  se borio protiv krivovjernih nauka pribaviše mu naziv „malj heretika", revnovnujući  za istinu i čistoću kršćanskog nauka.

 

Od 1223-1225. godine sv. Antun kao učitelj svete  teologije u bolonjskom samostanu Santa Maria della Pugliola postavlja temelje  franjevačkoj teološkoj školi koja će kasnije dati velikih učitelja, od kojih su  najveći sv. Bonaventura te Ivan Duns Skot. Kao profesor teologije Antun je primio  pismo od utemeljitelja reda sv. Franje, u kojem mu serafski otac mudro  napominje: „Sviđa mi se što braći predaješ teologiju, samo ako studirajući ne  gasiš duh molitve, kako i stoji u našem Pravilu."

 

Od 1225-1227.  Antun se nalazi u južnoj Francuskoj. Ondje poučavaše teologiju u Montpellieru,  Toulouseu i Puy-en-Velayu, a propovijedao je u Bourgesu, Limogesu, St-Junienu,  Briveu i Arlesu, nastupajući apostolskom slobodom protiv brojnih krivovjeraca,  čak i na trgovima, što nije bilo bez opasnosti. Antun se nije bojao jer je  čeznuo za mučeničkom krunom.

 

Dok se Antun nalazio u službi kustoda u Limogesu, za što je najvjerojatnije  bio izabran na kapitulu u Arlesu g. 1226., i jednom propovijedao o križu,  ukazao mu se sv. Franjo obdaren Kristovim ranama. Bilo je to malo pred smrt  velikoga sveca, jer je upravo te godine 4. listopada umro sveti Franjo. Nakon  Uskrsa 1227. Antun se vratio u Italiju, u Asizu, kao limoški kustod, sudjeluje  na generalnom kapitulu reda. Tada je bio izabran za provincijala emilijske  provincije u Italiji i tu je službu obnašao tri godine. Bio je to znak  povjerenja prema njegovoj svetosti i sposobnosti upravljanja. Nije prestajao  propovijedati, već je i dalje marno naviještao Božju riječ. Baš u to je doba sastavio svoje propovjedničko djelo (Nedjeljni  govori).

 

Za vjerodostojnost toga djela jamče nam 13 kodeksa,  napisanih između XIII. i XIV. stoljeća. Propovjednička djela sv. Antuna  sadržavaju veliko blago svetopisamskog, ćudorednog i mistično-asketskog nauka. Papa  Pio XII., u prošlom stoljeću proglasio je velikog propovjednika Antuna Padovanskog  naučiteljem Crkve. Teologija sv. Antuna naziva se kerigmatskom, a svrha joj je  konkretna pastoralna praksa, briga za duhovno dobro svakog vjernika. Sv. Antun propovijeda  o zapovijedima i krepostima kršćanskoga ćudoređa. Posebno naglašava: vjeru,  ljubav prema Bogu, samilost prema siromasima i potrebnima, duh molitve,  poniznost, samozataju, a osuđuje sve poroke svoga vremena kao što su: oholost,  škrtost, bludnost, lihvu. Prilično je razvio i nauk o sakramentu pokore.

 

O Uskrsu g. 1228. svetac je  došao u Rimu. Propovijedao je u prisutnosti velikog franjevačkog prijatelja  pape Grgura IX., a papa ga naziva „škrinjom zavjetnom", u kojoj leži pohranjeno  veliko svetopisamsko blago. Antun je godine 1230. na kapitulu riješen dužnosti  provincijala i vraća se u Padovu. Još jednom odlazi u Rim kao član komisije  koja je imala zadaću proučiti dvojbena pitanja o tumačenju Pravila  franjevačkoga reda. U zimi 1231. u Padovi je napisao svoju drugu veliku zbirku  propovijedi „Govori za blagdane svetaca". Uz to je napisao i šest govora za  svetkovine Majke Božje, u kojima je sadržana njegova mariologija. Govori se odlikuju  izvanrednom toplinom i mističnim zanosom. Veliča Marijino djevičanstvo, čistoću  i svetost. Izričito uči kako je Marija dušom i tijelom uznesena na nebo.

 

Sv. Antun  je 1231. godine s velikim uspjehom održao korizmene propovijedi. Propovijedao  je i poslije Uskrsa obilazeći brojna sela. Dvadesetak dana pred smrt povukao se  u samoću Camposampiero, 20 km od Padove. Ondje se pogoršala njegova vodena  bolest od koje bolovaše neko vrijeme. Htio je neka ga prenesu u Padovu, ali je  umro na putu u samostanu dell’Arcella. Prije smrti, u viđenju je ugledao svoga  Gospodina, a izdahnuo je u petak 13. lipnja podvečer pjevajući himan O gloriosa  Domina.

 

Bog je  odmah počeo s proslavom svoga slug, skupina dječaka pohitila je u Padovu vičući  gradom: „Umro je svetc." Iduću godinu papa Grgur IX. svečano ga je u katedrali  u Spoletu uvrstio u broj svetih. Pripisuju mu se brojna čudesa pa je i zbog  njih postao toliko štovani svetac. Već je za života ozdravio mnoge bolesnike pa  čak i oživio neke mrtvace. Neke je opsjednute oslobodio vlasti sotone, a  proricao je i buduće događaje. Neka je svečeva čudesa ovjekovječila likovna  umjetnost, tako njegovo propovijedanje ribama, čudo s mazgom što je pala na  koljena pred Presv. Sakramentom, ukazanje Djeteta Isusa. Poslije svečeve smrti  pripisuju mu 19 čudesnih ozdravljenja.

 

Božji narod štuje svetog Antuna na tri načina: 1) Slaveći njemu u čast utorke. To je zato što je svetac  bio pokopan u utorak 17. lipnja 1231., i što se toga dana dogodilo više velikih  čudesa. 2) Njemu se  utječemo noseći uza se njegovu medaljicu, sličicu ili kipić. 3) Darivajući za kruh svetog Antuna u korist siromaha. Pomažući  siromasima, činimo djelo milosrđa i bratske ljubavi, što je pred Bogom posebno  vrijedno.

 

Bio je  petak, 13. lipnja 1231., kada je o podne Antun sišao sa svoga skloništa na  orahu. Tek što je sjeo jesti s braćom, zahvatila ga je jaka klonulost. Slabim  glasom iznemogli Antun zamoli braću neka ga vrate u Padovu. Želio je umrijeti u  svojemu samostančiću, blizu drage mu crkvice Svete Marije. Jedan seljak stavio  im je na raspolaganje svoj prijevoz, gdje je Svetac smješten na slami. U  pratnji brižljivog subrata Luke Antun je krenuo na posljednje putovanje. Dan se  već naginjao zalazu kada su stigli blizu grada. Antun je već bio pri izdisaju,  pa ga nagovore da svrati u Arcellu, gdje su boravila braća zadužena za klarise.  Tu je u jednoj skromnoj sobici, koja se pobožno čuva do dana današnjega, Antun  krenuo u susret Gospodinu. Zatražio je sakrament Pomirenja, svetu Pričest i bolesničko ulje. Zapjevao  je Blaženoj Djevici: ”O preslavna Kraljice, uzdignuta iznad zvijezda!” Očima  punim svjetla nepomično je gledao prema nebu. "Što vidiš?”, upita ga brat Luka.  "Vidim svojega Gospodina”, tiho odgovori umirući. Prijelaz u nebo bio je vedar  i lagan. Tako se ugasio život za ovaj svijet jednog od najvećih apostola Isusa Krista.  Imao je 36 godina.

 

Gradnja bazilike svetog Antuna u Padovi počinje g. 1232., godinu dana nakon  svečeve smrti. Gradili su je Franjevci, grad Padova i brojnih hodočasnici. Oštećena  je u velikom požaru 1749., ali je obnovom sačuvana njezina prvotna izvornost.  Bazilika ima osam kupola, dva tornja blizanca te nekoliko manjih tornjića.  Ulazeći u baziliku, oku se pruža veličanstvena panorama koja djeluje čarobno.  Koliko šarenilo boja, kamenja, mramora, stupova, oltara, prozora! Svečev grob  okružuje bogato urešena kapela. Značajan je mramorni natpis: „Ovu svetinju svetom  Antunu priznavatelju podiže Padovanska Republika". U gornjoj niši uz svečev kip  stoje i kipovi: sv. Ivana Krstitelja, sv. Justine, sv. Prosdocima i sv.  Danijela, mučenika.

 

Stručnjaci  za baziliku sv. Antuna preporučuju nek se nakon razgledavanja bazilike pođe u  ulicu Cesarotti na Pontecorvo, jer se s te točke pruža najslikovitiji pogled na  tu divnu građevinu.