Riječki nadbiskup koadjutor mons. Mate Uzinić predvodio misno slavlje prvog dana proštenja u svetištu Majke Božje Svetogorske i tom prigodom blagoslovio novi oltar.

 

Lijep, sunčan dan okupao je svetište Majke Božje Karmelske na Svetog Gori u kojemu je prvog dana proštenja, u petak 10. rujna, svečano liturgijsko slavlje predvodio riječki nadbiskup koadjutor mons. Mate Uzinić i tom prigodom blagoslovio novi oltar, crkveni inventar i kip sv. Josipa, u Godini koja je na razini opće Crkve posvećena ovome svecu. Suslavili su župni upravitelj vlč. Ivan Marković i župnik Župe sv. Antuna Padovanskog na Kantridi, a podrijetlom iz Gerova, vlč. Vjekoslav Kovač.

 

 

 

U povijest Svetišta utkana su stoljeća zavjeta, vjere i uslišenja molitava, pa je i svetogorsku crkvu ispunilo mnoštvo hodočasnika koje je nadbiskup na početku podsjetio da se vjernici ovdje okupljaju oko dva otajstva. Prvo otajstvo je otajstvo Isusa Krista i on je bio u središtu života Blažene Djevice Marije. Zato Krist, kako nas uči Katekizam, treba biti i u središtu našeg kršćanskog života, istaknuo je propovjednik. Dodao je da Isusa simbolizira novi oltar u Svetištu, a otajstvo euharistije koje se za oltarom slavi, na otajstven je način Isus Krist – ‘izvor i središte kršćanskog života’. „Blagoslov oltara će nam posvijestiti da je Krist, Glava i Učitelj, pravi oltar. No, istovremeno bismo trebali naučiti i da smo mi sami, kao njegovi udovi i učenici, poput Marije koja je to bila sa svojom majčinskom utrobom i cijelim svojim životom, osobito na Kalvariji kad ga je mrtvog primila u svoje majčinsko krilo, trebali biti duhovni oltari na kojima se Bogu prinosi žrtva svetog življenja.

 

 

 

Pogled na oltar i euharistijsku žrtvu koja se na njemu slavi je uvijek ponovo pogled na Isusa Krista i ono što je on iz ljubavi prema nama učinio, žrtvu ljubavi koju je za nas prinio i koju na otajstven način nastavlja činiti u svakoj misi koja će se od danas slaviti na ovom oltaru. Istovremeno je to također pogled na nas koji po žrtvi koja se slavi na tom oltaru i pričesti koju primamo i sami postajemo oltari – oltari na kojima se Bogu treba prinositi ugodna žrtva onih koji žive i žele živjeti u skladu s istom logikom ljubavi i trošenja vlastitog života ondje gdje ih Bog šalje i u onom što Bog od njih traži, kao što je to bilo i u Isusovom slučaju, ali i u slučaju njegove nebeske majke Marije."

 

 

Da bismo mogli postali ‘duhovni oltari’, pokazuje nam drugo otajstvo koje nas okuplja, a to otajstvo je otajstvo Blažene Djevice Marije. Po uzoru na Mariju, dopustimo Božjoj riječi da se nastani u nama i da se po nama nastavi rađati u svijetu i vremenu u kojemu živimo, za nas i po nama za sve kojima nas Bog šalje. Ovo uključuje i sve životne situacije, i one koje su lijepe, ali i one koje su teške. A upravo nas te teške situacije, životne nedaće koje pogađaju nas i naše bližnje, najčešće i upućuju Majci Božjoj u pohode, rekao je mons. Uzinić.

 

Navodeći Isusove riječi: „Još blaženiji oni koji slušaju riječ Božju i čuvaju je!, propovjednik je istaknuo da slušanje i čuvanje Božje riječi nadilazi radost i blaženstvo majčinstva. Isus ne niječe radost majčinstva. I očinstva, naravno. Zna da je to jedan od najviših oblika ovozemaljske radosti. Ali on je i realan, i zna da to puno puta i nije tako i da je slušanjem i čuvanjem Božje riječi moguće biti trajnije radosniji i blaženiji jer nas Božja riječ priprema i za one trenutke kad nam majčinstvo i očinstvo nanose bol. I daje nam smisao i onda kada se čini da je sve besmisleno. I vraća radost kada se čini da za nju nema mjesta, kao što će se to dogoditi i Mariji pod križem na Kalvariji, poručio je mons. Uzinić.

 

     

 

 Govoreći o Mariji, koja je ponajprije blažena na Isusov način, kao ponizna službenica Gospodnja koja je Božju riječ slušala, pohranjivala u svome srcu, o njoj razmišljala i po njoj živjela, istaknuo je da je zbog toga ona ‘model Crkve’. Crkva i danas ima istu zadaću slušati Božju riječ, o njoj promišljati i, tumačeći je u duhu vremena, po njoj živjeti i drugima je propovijedati. Marija je model prema kojemu se treba oblikovati i svatko od nas kršćana. Kvaliteta našeg biti kršćani ovisi o tome kako i koliko, poput nje, slušamo Božju riječ, pohranjujemo je u svoje srce, o njoj promišljamo i u skladu s njom živimo. Samo tako kao i Marija, ali na duhovni način, možemo Krista začinjati i Krista rađati svome vremenu. I biti blaženi, zaključio je mons. Uzinić.

 

Ovom prigodom riječki nadbiskup koadjutor blagoslovio je kip sv. Josipa za kojega je rekao da je zaštitnik Crkva, naše Domovine, obitelji, ali i primjer svakome od nas kako u poniznosti i tišini trebamo vršiti Božju volju. On je veliki zagovornik ali uzor kako ostaviti svoje snove i početi snivati Božje, a to su snovi ljubavi i dobra, kazao je mons. Uzinić. Također, na kraju mise nadbiskup je predmolio posvetnu molitvu Majci Božjoj Svetogorskoj nakon koje su vjernici tradicionalno sa svojim zahvalama, molbama i prošnjama ophodili oko oltara. Bulama pape Benedikta XIV. 1747. i 1752. godine, podijeljen je oprost hodočasnicima za blagdan Gospe Karmelske, a godine 1761. papa Klement XII. podijelio je glavnom oltaru moć oprosta.

 

 

 

Proštenje Majci Božjoj Svetogorskoj nastavilo se 11. i 12. rujna kada su u ovo nadbiskupijsko svetište hodočastili vjernici Riječke nadbiskupije, ali i okolnih slovenskih župa. Župljani župe sv. Antuna Padovanskog s Kantride, na čelu s župnikom vlč. Vjekoslavom Kovačem, kao i župljani s Pećina i Sušaka, na Svetu Goru su hodočastili u subotu prijepodne 11. rujna. Svečano misno slavlje blagdana Male Gospe u 10,00 sati predvodili su vlč. Vjekoslav Kovač, župnik Kantride i vlč. Ivan Marković, župnik gerovski i čuvar svetišta na Svetoj Gori. U protekloj godini dana uz veliki trud i mnoštvo dobrotvora unutrašnjost Svetišta je lijepo uređena kako bi svi hodočasnici mogli primiti duhovnu okrjepu i pomoć Majke Božje Svetogorske u ovom prekrasnom goranskom svetištu koje je poslije Trsata najpoznatije marijansko svetište u Riječkoj nadbiskupiji. Hodočastiti Mariji u njeno Svetište u zelenilu Svete Gore, često znači hodočasnicima otkriti biser pučke pobožnosti i duhovne povijesti u srcu Gorskog kotara koja svjedoči o stoljetnoj tradiciji i kršćanskim korijenima. Hodočasniku koji dolazi u svetište Majke Božje Svetogorske, teško se oteti dojmu da je na svojevrstan način uronjen u zajedništvo svih onih vjernika koji su tijekom stoljeća ovdje molili; s goranskom šumom i prirodom koja okružuje svetište, a čijoj se ljepoti divi i za koju osjeća da je mora poštovati; s domaćim goranskim čovjekom čije se trpljenje, trud i nada na raznolik način očituju u svetištu, i čiji su duh i umjetnost u njemu ostavili višestruke znakove kršćanske vjere, ljubavi i molitve. Jer upravo je kršćanska vjera, ukorijenjena u muškarce i žene koji su ovdje stoljećima živjeli, iznjedrila gradnju impozantnog Svetišta, i bila kadra izraziti ljepotu Boga koji preko Djevice Marije zahvaća u ljudsku povijest i vrijeme, i snagom svoje ljubavi ispunja trenutke svakidašnjeg života i rada, trpljenja, truda i muke. Svetogorska karmelska pobožnost otkriva sinovsku pobožnost prema Majci Božjoj, koju se ovdje promatra kao mladu ženu, blaga majčinskog izgleda, plodnu i punu života, ali istovremeno i kao milosrdnu gospodaricu neba i zemlje po kojoj hodočasnici imaju milost u potpunosti predati svoje živote Isusu. Uvijek je milost  doći na hodočašće i po Mariji primiti Božji pozdrav, predati se Isusu i  podijeliti radost i zajedništvo s drugima. Milost susreta s Bogom je ono što ispunjava naše srce i mijenja pogled na težinu situacije koju živimo, a Marija nas uči Božjim očima gledali sebe i ljude oko nas. Na koncu misnog slavlja vlč. Vjekoslav pozvao je sve prisutne da zajedno ispred primorske freske „Mornara u oluji" riječima sv. Bernarda zazivu Mariju, Zvijezdu mora, da ih prati u olujama i opasnostima na moru svakodnevnog života, i nauči uvijek gledati Krista koji nas sve želi dovesti u sigurnu luku vječne domovine. 

 

Srdačnu dobrodošlicu i tople riječi zahvale uz tradicionalni blagoslov jelovih grančica uputio je i gerovski župnik i čuvar Svetišta vlč. Ivan Marković koji je progovorio o ljepoti Svetišta i zahvalio dragome Bogu i Nebeskoj Majci što je u protekloj godini dana uz veliki trud i mnoštvo dobrotvora unutrašnjost Svetišta zasjala u novom ruhu. Zahvalio je i župljanima sv. Antuna na Kantridi što su donirali harmonij-orgulje da se hodočasnička pjesma iz Svetišta, kako kaže posvetna molitva, „uvijek razliježe mjestima i šumama Gorskog Kotara, hrvatskog Primorja i kvarnerskih otoka!"  

 

Nakon euharistije iza Svetišta s obližnjeg vidikovca svetogorske stijene uživali smo u predivnoj panorami kupske doline, goranskih šuma i planinskih vrhova koji omeđuju horizont. Autobusom smo nastavili hodočašće i u Crnome Lugu okrijepili smo se uz dobar ručak i ukusnu hranu i piće u pansionu Risnjak, smještenom uz Upravu nacionalnog parka, nakon čega smo se uputili u Lokve i razgledali i pomolili se u predivnoj župnoj crkvi sv. Katarine, s čijom nas je znamenitošću, ali i o podneblju i mjestu na srdačan način upoznao župnik vlč. Zlatko Čibarić. Hodočašće smo nastavili uz divote fužinarskog krajolika vožnjom po jezeru Bajer popularnim brodićem Sv. Antonom i razgledavanjem obližnje špilje Vrelo, čija nas je djelatnica upoznala s njenom poviješću i sadržajem. Nakratko smo se još pomolili u župnoj crkvi sv. Antuna Padovanskog, našeg zajedničkog patrona,  uz dobrodošlicu župnika vlč. Tomislava Zečevića, koji nas je upoznao s njezinom poviješću i znamenitostima.

 

Što reći nego da smo zahvalni dragome Bogu koji nam je podario živjeti još jedno prekrasno hodočašće, a na koncu i ugodno sunčano vrijeme, po kojemu smo se uz molitvu i pjesmu u večernjim satima vratili u Rijeku, ispunjeni zajedništvom, bogatim sadržajem i divotama koje nam je Bog dao vidjeti i uživati.