Nikola započe svoj zemaljski život u Krešimirovu gradu Šibeniku oko 1340. godine. Prvo školovanje započinje u rodnom gradu, a vjerojatno je franjevcem postao ili u istom gradu ili u Bribiru. Nakon novicijata studirao je bogosloviju u Zadru, Splitu i Senju, jer su u to doba u tim gradovima postojala filozofska i teološka učilišta. Oko 1365. godine zaređen je za svećenika. Kao franjevac, misionar pošao je u Bosansku vikariju oko 1372. godine. U tadašnjoj Bosni ostaje 12 godina. Pojedinosti o njegovu životu i radu u Bosni nisu poznate. U Palestinu polazi u jesen 1383. ili po­četkom 1384. godine. Zajedno s Deodatom iz Ruticinija(Francuska), Petrom iz Narbone(Francuska) i Stjepanom iz Cunea (Italija) podnio je muče­ničku smrt u Jeruzalemu 14. studenoga 1391. godine i kao svjedok vjere započeo drugi dio vježnoga života s Bogom u vječnosti sa svima Svetima.

Izvršenju smrtne osude morao je biti nazočan i gvardijan samos­tana svetog Spasa na Sionu fra Gerard Chalvet, Francuz. On je sve što se događalo detaljno opisao i poslao u Vatikan, Šibenik i drugdje. Tako danas imamo prvorazredno svjedočanstvo o mučeništvu svetog Nikole Tavelića i njegovih kolega mučenika.

U Europi su Nikolu i prijatelje štovali odmah nakon smrti. Posebno se u rodnom Šibeniku razvilo Nikolino štovanje. Stoga je papa Leon XIII. 1889. godine odobrio Blaženikovo štovanje.

Između dva rata razmahalo se Nikolino štovanje i očekivala se skora kanonizacija, ali je rat sve zaustavio. Postupak je sretno priveden kraju i Nikolu Tavelića svetim proglašava papa Pavao VI. u Rimu 21. lipnja 1970. godine.

Sveti Nikola je izvanrednom ljubavlju ljubio Krista i želio ga do­nijeti svima posebno bogumilima u Bosni i muslimanima u Palestini. Propovijedanju i apostolskom radu bio je tako predan pa nije pazio za svoj zemaljski život. On je bio radostan što može trpjeti i umrijeti za ime Isusovo (usp. Dj 5, 41). Stoga ga je Bog proslavio revnošću za širenjem vjere i palmom mučeništva.