Hodočašće u Remete, Krašić i Karlovac
Kad je vlč. Vjekoslav rekao da se uskoro kreće u Svetište Majke Božje Karmelske u Remetama i u Krašić kod bl. Alojzija Stepinca, srce mi je zaigralo i znala sam da moram ići. Ne samo zbog škapulara koji nosim, nego zbog velike ljubavi koju gajim za mučenika koji je Kristu ostao vjeran do kraja. Autobus pun molitvenih i radosnih ljudi rastjerao je kišne oblake i dozvalo sunce, premda je prognoza bila da će cijeli dan biti kišovito. Otac Antonio Mario Čirko lijepo nas je dočekao u Remetama, te nam je nakon Mise ispričao mnogo, nama nepoznatih detalja o Svetištu i obnovi. Unuka Katarina je imala Sofiju za društvo za razgledavanje, pa sam se mogla malo izgubiti u voćnjaku pokraj crkve. Na tlu sam ugledala zdravu jabučicu, pa još tri. Druge su već istrulile. A baš sam se razveselila kako ću za Mihaela napraviti prirodni ocat kao s prošlog hodočašća u Mrkoplju. U ruksaku premalo plodova.
Utješio me ukusan, zajednički ručak i odlična atmosfera za nastavak hodočašća.
U Krašiću se osjećao neki svečani mir. Dojmljiv je i spomenik blaženika pred crkvom Svetog Trojstva. Vlč. Ivan Vučak upoznao nas je s povijesti crkve. Pokazao nam relikvijar s kosti malog prsta blaženika koji je darovan rodnoj župi. Posebno zanimljiv dio je u samostanu gdje su izložene fotografije i dokumenti bl. Stepinca; soba, njegove osobne stvari, prikaz rodoslovnog stabla, krletka za pticu, drveno raspelo u radnoj sobi pred kojim se molio. Valjalo bi se ponovno vratiti, dati si više vremena za sve dobro proučiti. Na svakoj fotografiji vidi se njegova ozbiljnost, strpljivost, trpeća poslušnost i neustrašivost prožeta velikom poniznošću. Mislim da je neprestano molio za prijatelje i neprijatelje. Kakav veliki uzor za vjernika!
Nakon razgledavanja crkve, otišla sam zaviriti pokraj župne kuće. Kad tamo otkrijem veliku jabuku i pregršt zdravih plodova u travi. O hvala ti, bl. Alojzije! Sad sam natrpala pun ruksak! Taman za povratak u autobus započela je ona najavljivana kiša. To nas nije spriječilo da u toplom i suhom održimo pjesnički intermezzo. Poslušali smo vedre pjesme gđe Vlaste Modrić na čakavštini koje su nas nasmijale. U misaonim pjesmama gđe Mirjane Žužić osjetio se melodiozan sklad glazbenice i slikarice, (učiteljice glazbenog i likovnog), i poželjeh nabaviti njezin prvijenac. Ja sam pročitala komadić iz Ignacijeve Plave Ruže najavivši treći dio. Putem prema Kantridi sam pomislila: plodovi mog hodočašća bi trebali biti strpljivost, poslušnost, poniznost, molitva za neprijatelje, opraštanje, a ja razmišljam o jabučnom octu! Nije li upravo ocat, natopljen u spužvu, bio ponuđen Isusu kad je zavapio da je žedan. Žedan moje (naše) duše, a ja (mi) njemu ocat! O bl. Alojzije Stepinče, daj da tvojim zagovorom rastemo u plodovima ovog hodočašća kroz razmatranje tvojih kreposti, kako bismo Kristu mogli dati ono što ga najviše raduje, ne ocat nego cijelog sebe u slobodnoj volji. Poput tebe, svetca!