CURRICULUM VITAE - ŽIVOTOPIS

Zovem se Vjekoslav Kovač, rođen sam 26. 10. 1977. godine u Rijeci, od oca Vladimira i majke Jasenke, r. Baričević. Kršten sam u župi Uznesenja BDM u Senju, a djetinjstvo i mladenaštvo živio sam u Gerovu, u najstarijoj goranskoj župi sv. Hermagora i Fortunata, gdje sam redovito primio i ostale sakramente kršćanske inicijacije. Posebno mi je draga uspomena primanje sakramenta krizme koju mi je podijelio blagopokojni nadbiskup Tamarut 12. 7. 1991. godine. Do krizme sam redovito odlazio na nedjeljnu misu, potaknut najviše bakinim primjerom, koja me je zapravo najviše uvodila u vjeru i prenosila mi sve ono što je u tradicionalnoj kršćanskoj obitelji i sama primila, posebno osnovne katoličke molitve i temelje vjere. Kroz čitavo razdoblje osnovne škole, koju sam pohađao u svome mjestu Gerovu, čitao sam i ministrirao u župnoj crkvi.

 

Srednjoškolsko obrazovanje nastavio sam u Općoj gimnaziji u Čabru, nakon čega sam upisao studij u Zagrebu i na Filozofskom fakultetu diplomirao povijest i zemljopis. Upravo tijekom studija, točnije u došašću 1999. god., u župi sv. Josipa na zagrebačkoj Trešnjevci, Gospodin me je preko nekih prijatelja i kolega s fakulteta pozvao slušati kateheze za odrasle, te sam ponovno kušao u svome srcu radosnu vijest Evanđelja i pristupio Neokatekumenskom Putu, karizmi uvođenja u kršćanstvo, koja je jedno od djelotvornih sredstava II. vatikanskog sabora za katehezu suvremenog čovjeka. Ono sjeme vjere koje sam primio kroz vjeronauk i redovito pohađanje nedjeljne mise, čini se da poslije krizme više nije dovoljno raslo u meni. Štoviše, odrastajući i sazrijevajući pomalo sam se udaljavao od Crkve, i kao većina moje generacije, sve manje živio po kršćanskom, a sve više po svjetovnom mentalitetu. Redoviti kršćanski hod u zajednici pomogao mi je iznova otkriti ljepotu Crkve kao obitelji, snagu Božje Riječi i važnost sakramentalnog života.

 

Gospodinov poziv na svećeništvo došao je za vrijeme moga prvog hodočašća u Svetu Zemlju u Jubileju 2000. godine. Na susretu s mladima iz cijeloga svijeta, na Brdu blaženstava u Galileji, sveti papa Ivan Pavao II., uputio je riječi koje su me, s obzirom na poziv, duboko dirnule: »Nije slučajno što ste danas ovdje na susretu! Gospodin vas je čekao na ovome brdu, da bi govorio vašem srcu!« Iako sam već tada bio potresen činjenicom da me Bog zove, nisam odmah imao snage odgovoriti na njegov poziv, nego tek prigodom slijedećeg Svjetskog dana mladih na hodočašću u Rimu. Tako je moje zvanje obilježeno snažnim pozivom pape Ivana Pavla II. na novu evangelizaciju i željom da Crkva iznova živi svoje misijsko poslanje i u tradicionalnim kršćanskim zemljama. U rujnu 2001. godine, nakon studija u Zagrebu, pristupio sam Biskupijsko-misijskom sjemeništu Redemptoris Mater u Puli, osnovanom na prostoru bivše vojarne koju je 1992. god. prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman dodijelio za uređenje međunarodnog sjemeništa. Tijekom bogoslovske formacije osim šest godina studija dvije sam godine proveo na pastoralnoj praksi u različitim župama Hrvatske i Srbije, te također jednu godinu služeći u nadbiskupijskom ordinarijatu u Rijeci.

 

Sveti red prezbiterata primio sam 05. lipnja 2010., u pulskoj katedrali, i zaređen za svećenika Riječke nadbiskupije. Osim roditelja i rodbine, mnogobrojnih svećenika i časnih sestara, bili su prisutni i moji gorani iz Gerova, te braća i sestre iz neokatekumenskih zajednica Zagreba, Pule i Rijeke. S osobitim ponosom i radošću nosim u srcu slavlje mlade mise u rodnom Gerovu, i to što je nakon 96 godina ponovno jedan Gerovac slavio svoju prvu misu i to na crkvenom oltaru koji je izradio otac u stolarskoj radionici našeg doma. Prve dvije godine svećeništva djelovao sam kao odgojitelj bogoslovnog sjemeništa "Ivan Pavao II." u Rijeci, obnašajući službu prefekta bogoslova. U kolovozu 2012. povjereno mi je upravljanje župom Svete Obitelji na Pećinama, gdje sam u službi tijekom punih osam godina iskusio radostan i ispunjen svećenički život u obiteljskom ambijentu male župne zajednice. Pored redovitog tradicionalnog pastorala, župa je otvorila svoja vrata i crkvenim pokretima i zajednicama, pa sam bio sudionik duhovnoj i materijalnoj obnovi župe i vrijednom doprinosu župljana i cijele župne zajednice u evangelizaciji, karitasu i drugim oblicima služenja. Osim toga, protekle tri godine povjerena mi je i služba bolničkog kapelana KBC-a Sušak, često dinamična i zahtjevna, ali svakako vrlo plemenita za svećenički poziv, koju za sada do neke buduće odluke od strane ordinarijata nastavljam opsluživati.