Viarigi (Asti), 15. siječnja 1875. – 1. veljače 1923. g.
Salezijanski svećenik i utemeljitelj Družbe Kćeri Svetih Srdaca Isusa i Marije.
Unešen je u Rimski martirologij.

Bila je 1887. god. kad se Alojzije Variara, još dječačić, prvi put susreo s neumornim Don Boscom. "Bilo je zimsko doba - napisao je kasnije odrasli Variara - i jedno popodne dok smo igrali u prostranom dvorištu oratorija prolomio se iznenada povik: Don Bosco, Don Bosco!  Instinktivno smo pojurili prema našem dobrom ocu, kojeg su vodili na šetnju kočijom. Pratili smo ga do mijesta gdje je trebao ući u kočiju; Don Bosco je bio okružen gomilom svoje voljene djece. Nastojao sam se približiti što sam više mogao i u jednom trenutku blago me pogledao i zadržao je svoje oči na meni, pažljivo me gledajući. Taj je dan jedan od najsretnijih u mom životu. Bio sam uvjeren da sam se susreo sa Svecem i da je taj Svetac pročitao u mojoj duši nešto što su sam Bog i On  mogli dokučiti. Rodio se u Viarigiju (Asti) 15. siječnja 1875. Kad je u listopadu 1887. završio osnovnu školu, otac ga je odveo u poznati don Boscov oratorij u Torinu-Valdocco, da bi mogao nastaviti školovanje na gimnaziji. U kolovozu 1891. postaje novicij, a godine 1892., nakon što je završio godinu novicijata, Alojzije polaže doživotne zavjete u dobi od 17 godina. Prelazi u salezijanski studentat u Torinu (Valsalice) gdje studira filozofiju. Tu upoznaje mladog svećenika Andriju Beltramija. On će postati uzor koji će ga kasnije, u Agui de Dios (Colombia), nadahnuti u predočavanju ideala svetosti bolesnicima. Godine 1894. don Mihael Unia, Salezijanski misionar pionir salezijanskog rada među gubavcima u Agui de Dios, na prolazu kroz Valselice poziva mladoga Alojzija da ga slijedi u svoj leprozarij: "Ja sam odmah pristao, i činilo mi se da sanjam". Stigao je u Agua de Dios  6. kolovoza 1894. god. Lazaret je brojio 2000 žitelja od koji 800 oboljelih od gube. God. 1895. don Unia umire, a Variara preuzima nasljeđe voditelja leprozarija.  Četiri godine kasnije, tj. 24. travnja 1898., postaje svećenikom: bio je prvi salezijanski svećenik zaređen u Columbiji. U tim godinama utemeljio je udruženje djevojaka koje su mu bile povjerile želju za posvećenjem Gospodinu. Kod Sestara Gospinog Prikazanja, već nazočnih u Agua de Dios, rađa se udruženje Marijnih Kćeri, skupina od oko 200 djevojaka od kojih mnoge bolesne od gube. Nije mu bilo teško otkriti među tim djevojkama one sklone posvećivanju vjerskom životu. Cilj, međutim, bio je presmion, budući niti jedno redovničko udruženje ne bi nikad primilo djevojke čiji su roditelji gubavci ili same bolovale od gube. Tada je don Alojzije odlučio osnovati novu zajednicu koja bi mogla primiti i takve djevojke. Nakon samo dvije godine kongregacija je već brojila 22 djevojke.  No nastanak buduće Družbe Kćeri Svetih Srdaca Isusa i Marije izazivao je jaku zbunjenost i stvorio gomilu prepreka. Sam nadbiskup koji je u početku dao svoj pristanak odustao je dati svoju pomoć. Tako je neko vrijeme talijanski misionar premješten u Mosqueru, Contratacion i Bogotu. Kad se pojavila sumnja da je i sâm obolio od gube - dijagnoza koja će se kasnije pokazati krivom - provincijal ga "zatvara" u Aguu de Dios sa zabranom izlaska. Ali taj isti provincijal, godinu dana kasnije šalje ga u Barranquillu na Karipsko more u ustanovu sa školom i župom, izazivajući strah kod onih koji su znali da dolazi iz Ague de Dios i veliku moralnu patnju u njemu samom zbog straha da bi mogao biti prenositelj gube. Dvije godine kasnije,  god. 1921. šalju ga u udaljenu i izoliranu kuću provincije u Taribu (Venezuala). Tamo je stigao jako narušenog zdravlja. Liječnici su mu preporučili promjenu klime, tj. premještaj u neko vrlo toplo mjesto. Tako se odlučilo da ga povedu u pogranični grad Cucutu u Kolumbiji. Ali njegovo zdrastveno stanje naglo se pogoršava i umre 1. veljače 1923. daleko od svojih gubavaca. Imao je 49 godina od koji 24 kao svećenik. Pokopan je u Cucuti, a 1932. g. njegovi su smrtni ostaci prenešeni u kapelicu njegovih Sestara Družbe Kćeri Presvetih Srdaca u Agua de Dios, gdje i danas počiva. Danas njegova Družba broji 375 sestara rasprostranjene u 11 država Amerike, Europe i Afrike, koje se posvećuju pastirskom zdravlju.

Rimski martirologij je odredio nadnevak štovanja 1. veljače,  dok Salezijanska obitelj posvjećuje spomen 15. siječnja.

(preveo na hrvatski jezik prof. Aris Spinčić)