9. kolovoza 2015. - 19. nedjelja kroz godinu - B -
Božji kruh okrepe na putovima vjere
(1 Kr 19,4-8; Ef 4,30-52; Iv 6,41-51)
U središtu pozornosti Božje riječi ponuđene su dvije stvarnosti: život i vjera. Ima li života ili nema? Umiremo li u pustinji ovozemnog hoda ili ćemo preživjeti? Vjera ima odgovor na to ključno i sudbonosno pitanje. Tamo gdje nađe vjere, Bog se uprisutnjuje i čovjekovu situaciju, koja po svojoj prirodi nema rješenje, korjenito mijenja. Izraelcima je dao manu s neba i vodu iz stijene, tako im se objavio kao spasitelj te su mogli nastaviti put u život, u Obećanu zemlju. Samo po našoj vjeri i Božjoj intervenciji život ide dalje pa čak i tamo gdje se, po svojoj prirodi, nužno zaustavlja.
Novozavjetna situacija (evanđelje) slična je onoj starozavjetnoj. Po zakonima prirode ljudima nakon boravka na zemlji slijedi smrt. Međutim ako se Bog umiješa može biti i drukčije. Bog se umiješao po Isusu kojega je o njegovu uskrsnuću učinio pobjednikom smrti i Spasiteljem ljudi. On je prije svoga povratka k Ocu obećao da će među ljudima ostati u kruhu: „Ja sam kruh koji je sišao s neba… Tko bude jeo od ovoga kruha živjet će uvijeke… Tko vjeruje, ima život vječni!" Euharistija do danas ljubomorno čuva i promiče ovu istinu. Euharistija je sakrament Isusove prisutnosti u prilikama kruha. To kršćani vjeruju, a svijet jednako „mrmlja", ne razumije i pita kako je to moguće? Kršćani odgovaraju da ni oni ne znaju kako je Bogu nešto moguće, ali da vjeruju i što više vjeruju to više razumiju. Ni jedan sakrament nije razumljiv bez vjere. U životu kršćana ponavlja se, dakle, starozavjetni prizor iz pustinje: ima li života ili nema? Ima li spasonosnog kruha ili ćemo pomrijeti? Kao što je Bog Izraelcima pronašao rješenje – mana je omogućila put u život, tako kršćanima koji se na kraju ovozemnoga putovanja pitaju: ima li života poslije smrti ili nema, nudi svoga Sina za Spasitelja. Tko u njega vjeruje, živjet će. Isus se naime poistovjetio s kruhom: „Ja sam kruh života… tko blaguje od ovoga kruha… tko u mene vjeruje - živjet će ako i umre!" Ovo je sâmo srce radosne vijesti, jer naviješta mogućnost da se preživi smrt i da se nastavi put u Život vječni kojega je Bog obećao i kojega smrtni putnici s vjerom i nadom očekuju. Kao što roditelji skrbe za kruh koji na životu održava njihovu djecu, tako nebeski Otac daruje ljudima, Krista-Kruh-Nebeski da u njima podrži božanski život, kako bi kao i Isus mogli nadživjeti vlastitu smrt i nastaviti put u obećani Život vječni.
Uvjerljivu sliku toga ljudima dobro poznatog stanja daje prorok Ilija (1. čit.) sa svojim životnim razočaranjem: „Već mi je svega dosta! Uzmi dušu moju!" Osjećao se beskorisnim u životu koji je izgubio smisao. Taj osjećaj nose mnogi ljudi našega vremena: umorni su od života, odustaju, ne žele imati djecu, jer za njih život nije vrijedan življenja. Ne vide budućnost ili je vide, ali ih ona plaši zbog kolektivnog nezadovoljstva, neprijateljskog okruženja, zbog toga što je više razloga da se takva budućnost ne živi, nego da se živi. Njihovi su obzori i perspektive sve mračniji. Mladi primjerice stvaraju umjetna raspoloženja, površne i banalne radosti, organiziraju bučne zabave, bježe u euforiju, u nasilje, u virtualni svijet. Čine sve da bi nadvladali strah od života što ga doživljavaju kao prolaz kroz mračni tunel. Oni se poput Ilije osjećaju i fizički i moralno bespomoćni, nedorasli svom životnom poslanju. Bog kao da prihvaća osjećaje takvih ljudi, jer oni nisu neodgovorni ili poremećeni, oni su jednostavno razočarani. Poseže za slabim i jednostavnim sredstvima da ih okrijepi. Kao što je Iliji ponudio komad kruha i vrč vode te ga ohrabrio riječima u kojima je bila snaga božanske ljubavi: „Ustani, jedi, pred tobom je dalek put", tako Bog po euharistiji čini danas putnicima naših pustinja. Naše vrijeme, doduše, ima bogata i obilna životna sredstva, ali je u njima malo ljubavi, pa ni sredstva ne daju okrjepu, nemaju životnu snagu, ne potiču maštu na kreativnost. Takav je potrošački život, prazan, dosadan te uza svu izvanjsku raskoš, udaljava od smisla i razočarava. Bog poziva na vjeru, želi ljude okrijepiti jednostavnim sredstvima: njegova riječ je na izvana skromna, kruh je obična hostija, ali i jedno i drugo imaju Božansku moć okrijepe, jer su izvor i vrhunac ovozemaljske egzistencije.
