Između dvadesetak svetaca Katoličke crkve imenom Šimun (židovski: Bog je uslišavao), sveti Šimun, prorok, stariji suvremenik je Isusov, uz apostola Šimuna, jest najodlučniji i najpoznatiji. On je biblijski svetac, jer o njemu izvješćuje Evanđelje (Lk 2,25-35).

Lukin izvještaj zapravo je i jedino vrelo za njegovu biografiju. Škrt je to izvještaj, ali tako snažan potezima i znakovit izrazima, valja ga navesti u cijelosti: „Živio u Jeruzalemu čovjek po imenu Šimun. Taj čovjek, pravedan i bogobojazan, iščekivaše utjehu Izraelovu, i Duh Sveti bijaše na njemu. Objavio mu Duh Sveti kako neće vidjeti smrti dok ne vidi Pomazanika Gospodnjega. Ponukan Duhom dođe u Hram. I kad roditelji uniješe Di­jete Isusa, da obave što o njemu propisuje Zakon, primi ga u naručje, blagoslovi Boga i reče: ''''Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru! Ta vidješe oči moje spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem svih naroda: svjetlost na prosvjetljenje naroda, slavu puka svoga izraelskog; Otac njegov i majka divili se što se to o njemu govori. Šimun ih blagoslovi i reče Mariji, majci njegovoj: Ovaj je, evo, postavljen na pro­past i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan, a i tebi će samoj mač probosti dušu, da se razotkriju namisli mnogih srdaca."

Sam je sveti pisac kanonizirao Širnuna kad ga je nazvao „pra­vednim". Događaj što se zbio tijekom Isusova prikazanja u Hramu od najstarijih vremena ušao je u katoličku liturgiju, i svake se godine na blagdan Svijećnice obnavlja diljem svijeta ističući veličinu svetog Bogoprimatelja i istinitost njegova proroštva o Djetetu, njegovoj Majci i lju­dskome rodu, podijeljenom na Isusove nasljedovatelje i osporavatelje. A Šimunov hvalospjev „Sad otpuštaš" već je više od 1500 godina sastavni dio večernje molitve katoličkih svećenika i redovnika diljem svijeta.

Tijelo svetog Šimuna čudesno je sačuvano, više od sedam stoljeća po­čiva u našoj hrvatskoj zemlji, i to u starodrevnom Zadru, kamo je poče­tkom 13. stoljeća doneseno iz Carigrada. Dragocjena je relikvija u Zadru promijenila tri položaja: do 1570. crkava Svete Marije Veli^lke (srušena), zatim crkva Svete Marije samostana benediktinki, odakle je 1632. svečano prenesena u starohrvatsku crkvu Svetoga Stjepana, koja od toga događaja nosi naziv Svetog Šimuna.

Štovanje svetog Šamuna u hrvatskoj povijesti bilo je izvanredno. O tome najbolje svjedoči srebrna raka, umjetničko remek-djelo, koje je 1380. godine izradila hrvatsko-ugaraka kraljica Elizabeta (+1387), kći bosanskoga bana Stjepana Kotromanića, koja se 1353. godine udala za kralja Ludovika I. Velikog (1342.-1382.). Raku je od 100 maraka srebra, koje je dala kraljica, izradio majstor Franjo iz Milana uz pomoć nekoliko hrvatskih majstora. Na unutrašnjim i vanjskim plohama raka ima dvadeset reljefa, na kojima su, među ostalim, prikazani važni događaja i likovi iz naše crkvene i narodne povijesti. Raka svetog Šimuna je toliko značajna, da je 1951. godine zagrebački majstor Teodor Krivak izradio njenu vje­rnu kopiju, za koju je utrošeno 89 kg srebra. Taj duplikat se čuva u atriju Jugoslavenske akademije na Zrinjevcu.

Štovanje svetog Šimuna „Bogoprimatelja" i danas je živo na području cijele zadarske nadbiskupije, i to tijekom cijele godine, a poglavito na dana­šnji Svečev blagdan.

Sveti Sergije i Baho, mučenici. Prema životopisima koji su  često nepouzdani, bili su  vojni  časnici na dvoru  cara  Maksimijana. Zbog toga što nisu htjeli žrtvovati u Jupiterovu hramu, degradirani su i zlostavljani, Sergiju je odrubljena glava, a Baho je izdahnuo tijekom nemilosrdnog bičevanja. U kršćanskoj  starini iskazivano im je veliko štovanje na Istaku i na Zapadu. U čast mučenika Sergija izgrađena je crkva u mjestu Rozafa koje će kasnije biti prozvana Sergiopolis.

Već Teodoret Cirski svjedoči o kultu koji su im kršćana, iskazivali okupljujći se u velikom broju na njihov blagdan (PL. LXXXIII, col. 1033). Veli­čanstvena bazilika u čast mučenika podignuita je već u 5. stoljeću. Za ukras bazilike biskup Aleksandar Hierapolski darovao je 300 libara zlata (oko 150 kg). I u brojnim drugim mjestima posvećivane su crkve u čast ove dvojice mučenika. U Bizantu su štovani kao zaštiitnici vojnika i čuvara reda.

Sveti Artemon, prezbiter, spaljen u Laodiceji za Dioklecijanova pro­gonstva.

Sveti Demetrije, prokonzul, mučenik, podnio mučeništvo u Solunu po zapovijedi cara Maksimijana.

Sveta Reparata, djevica i mučenica. Zbog odbijanja žrtvovati pogan­skim bogovima, podvrgnuta je mukama i mačem pogubljena u gradu Cezareji u Palestini.

Sveta Palacija i Lovorka, mučenice. Tijekom Dioklecijanova progonstva svetice su izagnane su u Ankonu gdje su umrle pritisnute teškim poslovima i zlostavljanjma.

Sveti Petar, mučenik u španjolskom gradu Sevilji.