S nedjeljom Isusova krštenja završava božićno vrijeme i počinje vrijeme kroz godinu. Liturgija ove nedjelje najavljuje Isusovo javno djelovanje, ujedno podsjeća vjernike da su krštenjem postali djeca Božja i primili poslanje svjedočiti svijetu veličinu i ljepotu Božjega kraljevstva.

Krštenje je za Židove bio čin obraćenja, pokore, oproštenja grijeha. Isus svega toga nije trebao, ipak i on je pristupio Ivanu koji ga je krstio u rijeci Jordanu. Krštenje je upriličeno zato da bi se naznačilo Isusovo mesijansko poslanje i tako odgovorilo na pitanje: zašto se Riječ Božja utjelovila? Zašto se Isus rodio? S kojom zadaćom je zaživio među ljudima?

Krštenje je vidljivi sveti znak (sakrament) nevidljive stvarnosti. Suvremeni se čovjek uvelike služi znakovima da izrazi stvarnost koju ne može u cijelosti i u tako kratko vrijeme pokazati. Zamjećujemo to kod malog djeteta koje još ne govori, pa pruža ruke i time želi reći svojoj majci da ga uzme u naručaj, treba njezinu blizinu u kojoj se ugodno osjeća. Odrasli također djeci govore u znakovima: smijehom se odobrava što čine i izražava radost, a kažiprstom upozorava da nešto ne nije u redu ili ne smiju činiti. Odrasli često samo podignu svoj šešir i to bude dovoljno za pozdrav i izricanje naklonosti ili poštovanja. Policajac na križanju ulica jednim znakom zove vozače, a drugim ih zaustavlja. Pretpostavljamo da i Bog, kad komunicira s ljudima, uz riječi upotrebljava i znakove. Neke svoje stvarnosti i on lakše izriče znakom. Ljudi Bogu odgovaraju riječima ali i znakovima. Kako to izgleda u događaju na Jordanu?

Isus je sa svojim nebeskim Ocem razgovarao ne samo riječima, nego i znakovima. Ocu je rekao da osjeća kako je došlo vrijeme njegova nastupa, vrijeme javnog djelovanja. Pun je ljubavi prema Ocu koji ga je poslao, rado prima njegovu volju koju će odsada intenzivnije živjeti. Kad je došao Ivanu i stao u red krštenika, tim je znakom htio reći da se osjeća kao jedan od onih ljudi: mali, ponizan, skroman; da ne želi značiti ništa posebno, da će ljudima služiti, pomagati, propovijedati radosnu vijest da ih Bog ljubi, da će uvijek biti na strani slabih, grešnih, rubnih, bolesnih, potrebitih. Biblijski rečeno „neće slomiti napukle trske, neće „gasiti stijenj što tinja". Nebeski Otac je na to Isusu odgovorio znakom s neba, pojavio se Golub koji je zapravo Duh Sveti, Božja sila, mudrost i moć. Htio je reći da se raduje Isusovu početku, da mu želi dobrodošlicu u životnu zadaću; da mu je drago što je s ljubavlju započinje. Jamči mu da neće biti sam, pratit će ga svojom ljubavlju, nadahnjivati da govori mudro, podržati ga čudesnim djelima i uspjesima, kad ga ljudi budu s oduševljenjem slušali i slijedili kao i na putu muke i smrti na kojem će trošiti, a na kraju i žrtvovati vlastiti život za spasenje ljudi koje njegov Otac toliko voli. Sve je to sažeo u rečenici: „Ti si Sin moj ljubljeni!"