23. nedjelja kroz godinu - B -

Isus liječi našu gluhoću i nijemost

(Iz 35,4-7a; Jak 2,1-5; Mk 7,31-37)

Recite preplašenim srcima: „Budite Jaki, ne bojte se! Evo Boga vašega, odmazda dolazi, Božja naplata, on sam hita da vas spasi!... Uši će se gluhih otvoriti, njemakov će jezik klicati"

Prorok Izaija naviješta Mesiju koji će o svom dolasku obnavljati ljude i svijet. To je u potištenim i za budućnost zabrinutim ljudima njegova vremena budilo nadu i stvaralo optimistička raspoloženja. Prorok pojavu Mesije oslikava ozdravljenjima, a među njima se ističu ona u kojima će gluhima otvoriti uši i nijemima dati da razglašavaju veličanstvena djela Božja. Isus, očekivani Mesija, ostvaruje proročke najave. Upravio je pogled u nebo i gluhonijemome rekao: „effata! – to će reći: otvori se! I odmah mu se otvoriše uši i razriješi spona jezika te stade govoriti razgovijetno". Koliko radosti je unio u život jednog nevoljnika! Isusova ozdravljenja traju i danas. Trebalo ga moliti da izliječi suvremenu komunikaciju.

Prava vjera upućuje na pažljivo, ponizno i vjerno slušanje Božje riječi, jer se tako otkriva Božja blizina, a to čovjeku i njegovu svijetu donosi radost ozdravljenja. Primljena riječ traži da bude drugima naviještana, kao radosna vijest spasenja. Crkva neprestano sluša i naviješta Božju riječ i to je njezino prvotno poslanje. Katehizacija je središnje mjesto evangelizacije i sveukupnog pastorala. I roditelji bi trebali svojoj djeci više govoriti o Bogu, ne toliko svojim riječima koliko riječima koje su slušali i koje su prethodno jačale njihovu osobnu vjeru. Roditelji koji su „gluhi" za Božju riječ, obično su i „nijemi" za naviještanje vjere svojoj djeci. Jednako tako svećenici i vjeroučitelji. Trebalo bi se možda pomoliti da nam Bog dade više sluha za svoju riječ, pa ćemo biti jači u naviještanju. Pomanjkanje vjere kod mnogih ljudi ima korijen u nezainteresiranosti za Božju i riječ i ne razumijevanju evanđeoske poruke. Naravno da  je onda neće ni naviještati, pa imamo čudnih situacija: roditelji traže od djece da idu u crkvu, ali sami ne osjećaju potrebu da slušaju riječ Božju ili da pristupe pričesnom stolu. Gospodin bi nad mnogima treba izreći svoj „efata!" i ozdraviti tolike nijeme kršćane koji o Bogu tek zamuckuju. Trebao bi izliječiti njihov spori govor da i s njihovih usana poteku hvalospjevi Bogu i njegovoj ljubavi kao što su radosne hvale potekle s usana gluhonijemoga čovjeka iz evanđelja. Ozdravljenje bi nam dobro došlo i zbog toga što se loše koristimo riječima. Hvala Bogu da možemo razgovijetno govoriti, ali zašto onda ne govorimo ono što je pravo, istinito, pošteno? Zašto izgovaramo laži i neistine? Toliko toga lijepoga možemo slušati, ali zašto slušamo ružne stvari i zašto ih ponekad rado slušamo? Naše su oči stvorene da gledaju ljepote svijeta i da im se dive, zašto gledamo i ono što nije lijepo, što ne izgrađuje? Bog nam je dao razum da gradimo bolji i pravedniji svijet, zašto onda izmišljamo strojeve koji ubijaju i ruše? Naša se kultura sve brže širi. Nepismenih je malo, komunikacija je sve savršenija i dostupna svima. Vijesti zajedno sa slikom ulaze jednako u vile bogatih i potleušice siromaha, u nebodere i barake. Govor nam je sve više zajednički, brišu se čak i jezične granice, pa zašto onda baš naša civilizacija pati od tolikih nesporazuma? Zašto ratujemo? Zašto postoje razvijeni i nerazvijeni, zašto Treći svijet? Zašto neslaganja čak i neprijateljstva u politici? Zašto se uz tako brojna i moderna sredstva teško sporazumijevamo? Zašto se svađamo? Pripovijeda se da je učitelj pitao učenike: zašto ljudi viču? Jedni su govorili zato što ih drugi ne čuju. Ali viču i kad su jako blizu! Možda zato što su izgubili živce. Pa sve mogu reći mirno, zašto viču? Zato što se ljute! Da, kad se ljudi ljute, njihova se srca udaljavaju. Da bi prevladali udaljenost moraju vikati. Što su udaljeniji, jače viču. S druge pak strane, što se događa kad su ljudi zaljubljeni? Govore tiho, njihova se srca zbližavaju. Ponekad su tako blizu da šapću, čak i ne govore, a savršeno se razumiju. Ljubav zbližava ljude. Neka nam Gospodin koji je dao zdrave uši podari i sposobnost slušanja s ljubavlju, osobito njegove riječi u često prevelikim smetnjama koje otežavaju vjernikovu komunikaciju sa Stvoriteljem? Bog nam je dao dar govora, neka našim riječima udijeli snagu istine i tako ozdravi nesporazume. Svaki čovjek treba biti radostan što čuje druge i što može govoriti.