5. travnja 2015. - USKRS
Usred smrti – Život!
(Dj 10,34a.37-43; Kol 3,1-4; Iv20,1-9)
Uskrsna zvona prate svečani Aleluja koji odzvanja cijelom Crkvom s kraja na kraj svijeta. Uskrsnu Isus doista! Razloga za najsvečanije liturgijsko slavlje ima više. Uskrs je temelj sveukupne kršćanske vjere. Sv. Pavao kaže da bi bez Isusova uskrsnuća bila uzaludna naša vjera, da ne bi bilo oproštenja grijeha, bili bismo izgubljeni, bez nade i bjedniji od svih ljudi. Iščekivanje povijesti i čovječanstva bilo bi osuđeno na nagađanja kao što je ono iz hinduističkog svijeta koje nudi reinkarnaciju kao rješenje čovjekova konačnog životnog smisla. U reinkarnaciji se tvrdi da naša duša, ponovnim rođenjem, seli u nove oblike te da brojnim reinkarnacijama ispašta svoje grijehe i nesavršenosti dok ne dosegne nirvanu. No ni nirvana vjerojatno nije punina života, još manje vječni život u Bogu u kojem je Krist. Reinkarnacija naoko nudi nadu, ali čovjeka ostavlja bez spasenja. Kršćanska vjera u Isusovu uskrsnuću vidi spasenje ljudi, Božji dar koji se ne stječe borbom, mukom i vlastitim nastojanjem, jer to i nije u našoj moći. Ljudi se vjerom trebaju otvoriti spasenju i primiti ga kao milost darovanu po Isusu Kristu. Isusovo uskrsnuće je konačno spasenje zato što je po njemu pobijeđena smrt. U dramatičnoj borbi na život i smrt Bog je ovaj puta stao na čovjekovu stranu. Iz najgušće tame otvorio je ljudima vrata u Život i proslavio svoju božansku moć. Na svome je grobu Isus objavio radosnu vijest koju je sam naznačio: „Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada." (Iv 11,25). Isus je sve činio radi nas i radi našega spasenja: utjelovio se, podnio muku, sukobio se sa smrću, pobijedio je i zapalio svjetlo tamo gdje je bila najgušća tama, te prokopao spasonosni prolaz u vječni život. Ta istina je srce naše vjere, kad bi ono prestalo kucati ugasila bi se nada Crkve i svijeta. Ako je tomu tako, samo od sebe nameće se pitanje: zašto ljudi ne vjeruju u Isusa i njegovu pobjedu? Bolje reći zašto tako teško vjeruju? Što ih priječi da se u cijelosti ne prepuste Božjoj ponudi? Odgovor je jednostavan: uskrsnuće nitko nije vidio, a čovjek teško vjeruje onomu što ne vidi. Ali imamo svjedoke koji su vidjeli prazan grob i susreli Uskrsloga. Doista, kako su Isusovi učenici povjerovali? Možemo li se okoristiti njihovim iskustvom?
Marija Magdalena je tražila Isusovo mrtvo tijelo, a našla prazan grob. Uskrsli Isus joj se ukazao, no Magdalenine tjelesne oči nisu ga mogle prepoznati. Učitelja je prepoznala po glasu kad ju je pozvao po imenu. Učenici na putu u Emaus također nisu mogli prepoznati Isusa u suputniku dok im nije otvorio oči. Tada su povjerovali. Petar je vidio uredno složene povoje i to je za njega bio dovoljan znak da je Isus uskrsnuo. Toma je povjerovao kad je stavio prst u Isusovu ranu. Isusov ljubljeni učenik Ivan nije vidio Isusa uskrsloga, a ipak je povjerovao. Možda onomu koji ima ljubavi nisu potrebna ukazanja, ni dugi studij pisama, ni znakovi, ni dodiri ni glasovi. Kad čovjek ljubi, otvaraju mu se oči. Petar je vidio prazan grob, vidjela ga je i Magdalena, no Pisma ne kažu ni za Petra ni za Magdalenu da su povjerovali. Za ljubljenoga učenika, međutim, kažu: „vidje i povjerova." Ivanov uzorak vjere blizak je suvremenom čovjeku koji ne vidi ni prazan grob, a kamo li Uskrsloga. Ivanovo mu iskustvo poručuje da nije najvažnije vidjeti, čuti, dotaknuti; važno je imati ljubavi prema Isusu i biti otvoren Božjem daru, a to je svakomu moguće. Tko je ljubljen i tko ljubi tomu se otvaraju oči, taj vidi i vjeruje. Ljubav je najkraći put do vjere u Isusovo uskrsnuće koje stoji usred svake euharistije i koje pozdravljamo riječima: „Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo, tvoje uskrsnuće slavimo, tvoj slavni dolazak iščekujemo!" Danas slavimo Isusovo uskrsnuće! Ima li u našim dušama ljubavi i raspoloženja da se divimo toj veličanstvenoj i jedinstvenoj pobjedi Sina Božjega nad smrću? Može li nam ona podariti nadu da ćemo i sami jednom uskrsnuti? Možemo li kao vjernici mirno stati pred grozotu smrti, vjerujući da je Bog usred naše smrti podigao novi vječni život? Možemo ako smo slobodni od logike koju svijet sve više nameće, a koja glasi da sve treba ispitati, analizirati, dokazati i tek onda prihvatiti.
