Po opsegu djelovanja i po originalnim metodama sveta braća Ćiril i Melodije ubrajaju se među najveće misionare kršćanstva svih vremena. Rodom su Grci, sinovi uglednoga carskog činovnika Leona u Solunu, drugome po važnosti mjestu poslije bizantske prijestolnice Carigrada. Ćiril je rođen 827. godine i bio je najmlađe dijete svojih roditelja. Na krštenju je dobio ime Konstantin, a tek kratko vrijeme pred smrt (u Rimu 869.), kad se zamonašio, uzeo je ime Ćiril. Za brata mu Metodija ne znamo sigurno datum rođenja, ali znanstvenici računaju kako je on bio deset do dvadeset go­dina stariji od Ćirila. Metodije je poslije završenih škola stupio u državnu službu i bio arhontom (upraviteljem) u bizantskoj Makedoniji blizu rijeke Strume sve dok ga Bog nije pozvao u manastir. Konstantin je bio vrlo talentiran, pa kad mu umrije otac, očev prijatelj logotet Teoktist, pozva ga k sebi u Carigrad neka studira na Visokoj dvorakoj školi. Profesori su mu bili najučeniji ljudi carstva, posebno profesor filozofskih disciplina Focije, budući glasoviti patrijarh. Pri kraju nauka, koji je tra­jao oko 6 godina (od 843. do 849.), Teoktist ponudi Konstantinu za ženu djevojku bogata i ugledna roda, inače svoje krsno kumče. Ali Konstantin iskreno zahvali izjasnavši se kako mu je životnim ciljem Mudrost preko koje namjerava postići „pradjedovsku čast i dostojanstvo", milosni život što ga spiska naš praotac Adam, kako te Konstantinove riječi tumači Franc Grivec.

Diplomirani student bio je tada još premlad za svećeničko ređenje za koje se po grčkim kanonima tražilo 30 godina života. Zato je vjerojatno kako je Konstantin-Ćiril, postavši 849. „hartofilaksom" (taj­nikom) patrijarha Ignacija, bio od njega i ređen za đakona. Što više, na Teoktistov prijedlog, carica Teodora (regentkinja namjesto maloljetnog Mihajla III, Pijanice) imenovala ga je profesorom filozofije na Visokoj dvorskoj školi. Zbog učenosti Konstantin-Ćiril dobio je titul „filozof" - nešto slično kao „doktor" ili „akademik" u današnjem svijetu. „Prema mišljenju profesora Dvornika, kratko vrijeme pošto je Focije dobio polo­žaj visokoga političkog činovnika, Konstantin je došao na njegovo mjesto kao glavina profesor filozofije. Ta dva muža, koji su u isto vrijeme djelovali na istoj školi, u budućnosti će poći tako različitim putovima. Focije je postao carigradskim patrijarhom i doskora došao u sukob s rimskim papom Nikolom I., što je poznato kao povod bizantskog raskola. Konstan­tin je nešto kasnije preko Velike Moravske došao u Rim, od pape Hadrijana dobio potvrdu slavenskog bogoslužja, u Rimu je umro i u Rimu je pokopan. Prvi se udaljio od Rima, a drugi je za života i poslije smrti povezan s Rimom". Tako piše profesor Michael Lacko u svojoj knjizi Sveti Ćiril i Metod (Rim 1969, 30). Kao sveučilišni profesor Konstantin je više puta bio članom diplomatskih bizantskih misija: kod muslimanskih Arapa u mezopotamskoj Samarri (851.), kod Hazara (860.), turanskog naroda na jugoistoku današnje Rusije koji je bio prihvatio starozavjetnu židovsku vjeru. Na ovom drugom putovanju s Konstantinom je bio i stariji brat Metodije, koji je poslije Bardasova državnog udara (855.) napustio državnu službu i pošao u manastir. Onamo je, postavši pod patrijarhom Ignacijem svećenikom (857.) slijedio i Ćiril.

Velikomoravski knez Rastislav poslao je 862. godine u Carigrad poslanstvo moleći od cara kršćanske misionare za svoj narod. Čini se kako je tu na djelu bilo političko umovanje, kaao i kod suvremenika bugarskoga cara Borisa: kad se treba krstiti, onda je bolje neka to izvedu vjerovjeanici iz neke daljnje velike države negoli od neposrednog, i za to opasnog susjeda. Tako je Boris tražio misionare na Zapadu, a Rastislav na Istoku. Bizantski car Mihajlo III. odredi za velikomoravsku misiju Ćirila. Ćiril je tada, razmišljajući o misionarskoj metodi, pronašao posebno slavensko pismo, glagoljicu, jer grčko ne može izraziti nekih slova, kao č, ž, š. Počeo je pisati i prijevod Svetoga pisma, i to, kako kažu staroslavenska žica, prologom Ivanova evanđelja, koji se u bizantskom obredu čita baš na Uskrs: „U početku bijaše Riječ..." Ne treba nas čuditi carev izbor i Konstantinovo prevođenje, jer su Solunjani IX. stoljeća znali slavenski. Neki naši učenjaci (K. Šegvić, D. Mandić, M. Japundžič i dr.) mislili su kako su Hrvati već prije Solunske braće imali svoje pismo, i to baš glagoljicu. Ali, opće je mišljenje slavista kako je glagoljica Ćirilov izum, odnosno njegova prerada nekoga drugog pisma, najvjerojatnije bi­zantske „kriptografije", tajnog pisma (J. E. Granstrem). Kod prevo­đenja najvažnijih dijelova Svetog pisma i liturgijskih knjiga i u Carigradu i u Moravskoj Ćirilovi pomoćnici bili su, uz brata Metodija, i drugi monasi slavenskog podrijetla, među kojima i budući ohridski arhiepiskop sveti Klement.

Misionari, primljeni s oduševljenjem od kneza i naroda, propovije­daju kršćanstvo Slavenima Velike Moravske i dijele sakramente tijekom tri i pol godine (863.-866. ili 867.). Posebnu su pozornost posvećivali mladeži i spremanju svećeničkog podmlatka koji bi nastarvio njihovo djelo. Oni nisu prvotno krštavali narod, jer su ih u tome pretekli misionari iz njemačkih biskupija (Salzburg, Passau), nego su učvršćivali i produbljivali kršćanstvo prijevodom Svetoga pisma, slavenskom liturgijom i nastojanjem oko samostalnosti pokrajinske Crkve s vlastitim, slavenskim svećenstvom, pa i hijerarhijom, što je izvrsno odgovaralo Rastislavovoj političkoj koncepciji. Tome su se, međutim, usprotivili njemački misionari i njihovi biskupi zbog toga što je tobože bizantska misija kanonski „presegla" u zapadni patrijarhat. „Dokaz" su im bila i Sveta braća koja su iz početka obavljala liturgijske čine po bizantskom obredu. Stoga su se Sveta braća kasnije, upravo kako bi izbjegli smutnje, počela služiti rimskim obredom kad su vršili službu Božju na slavenskom jeziku. Tako su postali ono što se danas stručno kaže „biritualisti", svećenici koji liturgiju služe na dva obreda, već prema potrebi i narodu, a to u dubljoj starini nije bio nikakav pravni problem.

Kako bi riješili nastale probleme i kako bi im slavenski svećenički kandidati primili sveti red od pape ili njegovih neposrednih biskupskih suradnika, a ne ni od njemačkih biskupa ni od carigradskog patrijarha, Sveta braća pođoše 866. godine u Vječni grad. Tim više što ih je i sam papa onamo po­zivao zbog spomenutih tužbi neprijatelja njihove misije i slavenskog bogoslužja. Na putu prema Rimu zadržaše se do 867. godine u apostolskom djelovanju kod panonskih Slavena i njihova kneza Kocelja. Papa Hadrijan II., nasljednik Nikole L, najsvečanije je u Rimu odobrio ćirilome­todsko djelo, slavensku liturgiju, inauguracijom glagoljice „kakovu nijedno pismo nije imalo" (S. Sakač). U Ramu je Konstantin-Ćiril položio svečane monaške zavjete (primio veliku shimu) i doskora (početkom 869.) umro izrekavši prije smrti prekrasnu molitvu za vjersko i crkveno jedinstvo svoga stada, slavenskih kršćana. Naš crkveni povjesničar S. Sakač dokazivao je kako je sveti Ćiril bio posvećen za biskupa, ali je Kongre­gacija za bogoštovlje prihvatila protivne (je li baš i peremptorne?) do­kaze bolandiste Paul Devosa, pa liturgijski naslov blagdana glasi: „Sveti Ćiril, monah, i Metodije, biskup".

Hadrijan II. obnovio je sirmijsku (srijemsku, mitrovačku) crkvenu pokrajinu za Panoniju, i za državu slovenskoga kneza Kocelja, te joj na čelo postavio Metodija, kojega je i posvetio za biskupa. Metodije sa suradnicima, mladomisnicima, đakonima, čitačima... vraća se na­trag u svoju misiju. Ali intrige protivnika zaustavljaju djelo, zbog čega je on tijekom nekoliko godina bio u crkvenom zatvoru u Njemačkoj (870.-873.). U Rimu se morao ponovno opravdavati zbog tužbi kako je heretik. Čini se kako je tom zgodom putovao preko hrvatskih krajeva (... Sisak-Nin-Ancona-Rim). U novije vrijeme pojavila se hipoteza kako je Metodije stvarno rezidirao u Srijemu (Morović, a ne Moravska?), ali trebalo bi još čvršćih dokaza kako bi oborilo tisućljetnu tradiciju kulta koja sadržava uvje­renje kako je svetac umro 885. godine baš u Moravskoj.

Poslije njegove smrti ćirilometodsko djelo (slavensko bogoslužje, knji­ževnost, samo o papi ovisna pokrajinska Crkva) propade u Svetoplukovoj Velikoj Moravskoj, jer njihovi učenici biše prognani iz zemlje. Ali baština Solunske braće nije izbrisana s lica zemlje nego se preselila k drugim Slavenima: u slavensko-bizantskom obredu u Bugarsku, pa Srbiju, Kijevsku Rusiju i kasnije u druge Rusije, a u rimsko-slavenskom obredu glagoljsko se bogoslužje, unatoč progonima, održalo kod Hrvata sve do II. vat. sabora, na kojem je šibenski biskup, mons. Josip Arnerić, na ve­liko iznenađenje mnogih koncilskih otaca, služio Svetu misu po rimskom obredu, ali ne na latinskom nego na narodnom jeziku.

Svetu braću je rehabilitirao od svih napadaja papa Leon XIII. enci­klikom. Grande munus (1881.). Jedno stoljeće kasnije još više ih je poča­stio sadašnji papa Ivan Pavao II. apostolskim pismom Egregiae virtutis (1980.) proglasivši ih, uz svetog Benedikta, zaštitnicima Europe. Doista, oni nisu neki „blokovski -sveci", nego katolički, a to znači, sveci za sve, bez obzira na razlike teološkog pristupa Objavi, bez obzira na razlike obre­da, država, naroda, jezika... Autor liturgijske službe u čast Svete braće kao da je imao pred očima Europu ne samo IX. nego i svih slijedećih stoljeća, poglavito našega XXI. stoljeća, kad u troparu (glas četvrti) ovako vidovito pjeva:

Vi životom svojim revnim

Apostolima ste ravni,

Učitelji svijeta Slavskog

Bili ste i ostajete,

Čirile i Metodije,

O mudraci Bogom mudri!

Stvora svakog Gospodaru

Molbe žarke upravljajte:

Jednodušjem pravovjernim

Narod svaki nek Slavena

Čvrst i blag i sretan bude!

Čovječanstvu Gospod dao

Mir svoj dubok, svet i trajan,

Nama svima život vječni!

 (JAKO APOSTOLOM JEDINONRAVNIJI… Slobodan prijevod s  crkvenoslavenskog)

Sveti Antun Marija Zaccaria, prezbiter, rođen je 1502. godine u Kremoni od oca Lazara Zaccarije i majke Antoniette Pescaroli. Nekoliko mjeseci nakon njegova rođenja umro mu je otac a majka je ostala udovica od 18 godina.

Mlada udovica odbila je ponovnu udaju i potpuno se posvetila kršćanskom odgoj svoga sina Antuna, u čemu je i uspjela, jer je Antun kao mladić učinio zavjet doživotnog djevičanstva i odrekao se očeve baštine. Završivši prvo školovanje u rodinome gradu, pošao je u Padovu na studij medicine. U 22. godini života postigao je doktorat iz te znanosti. Kad se vratio u rodnu Kremonu kao liječnik, djeluje među siromasima brinući se više za zdravlje duše nego njiho­vih tjelesa. Pod duhovnim vodstvom dominikanca Battiste Carioni da Crema Antun se odlučio za svećeništvo, pa je u 26. godini života (1528. godine) zaista zare­đen za svećenika.

U apostolskom radu Antunu je bio ideal sveti Pavao apostol, jer je poput njega želio svima postati sve kako bi sve pridobio za Krista, Zbog toga se odrekao bogate nadarbine svetog Jurja i postao je običan kapelan grofice Guastalle, Ludovice Torelli te s njom preselio u Milano 1530. godine. Tu je u suradnji s Jako­vom Antonijem Mairigia i Bartolomejem Ferrari osnovao mušku redovničku družbu: Regularna klerici svetoga Pavla, pučki nazvani „barnabiti" po njihovoj matičnoij crkvi i samostanu Svetog Barnabe u Milanu; a u suradnji s Ludovikom Torelli žensku redovničku družbu: Sestre „anđelike" svetoga Paivla. Njima će pridružiti i treću svjetovnu družbu svetoga Pavla, oženjene laike koji će svestrano surađivati s prve dvije družbe i raditi na obnovi kršćanskih obitelji.

Godine 1539. Antun je pošao u miriteljsku misiju u Guastellu koja je bila udarena papinskim interdiktom. Izmoren putovanjima, posredovanjem i apostolskim radom tjelesno je potpuno klonuo. Stoga je zaimalio neka ga prenesu u njegovu rodnu Kremonu, gdje je i umro 5. sirpnja 1539. godine. Od nje­govih pisanih djela sačuvano je: 12 pisama, 6 govora i konstitucije. Glavne crte njegova duhovnog profila bile su: kristocentrizam, paulinizam, odlučna borba protiv polovičnosti u kršćanskom životu te živa gorljivost u apostolatu. Svetim ga je proglasio papa Leon XIII. 1897. godine. Tijelo mu se danas čuva u crkvi svetog Barnabe u Milanu.

Sveta Zoa, žena blaženog Nikostrata mučenika, mučenica u Rimu za cara Dio­klecijana.

Sveti Atanazije, đakon, podnio mučeništvo u Jeruzalemu od heretika zbog toga što je branio kalcedonski sabor.

Sveti Domicije, miučenik u Siriji.

Sveti Agaton i Trifina, mučenici na Siciliji.

Sveti Marin, Teodot i Sedofa, mučenici u Tomi-u.

Sveta Ćirila, mučenica u Cireni (Libija) za Dioklecianova progonstva.

Sveti Numerijan, biskup Triera, umro 660 godine.