Velike udaljenosti razdvajaju dobru atmosferu, ispunjenu nadom i vjerom, na grobljima i u katakombama, i onu neugodnu tišinu našeg vremena o smrti. Naše sekularno društvo potiskuje postupno onu blizinu smrti, karakterističnu antici i srednjem vijeku. Smrt i umiranje danas su skriveni i zamaskirani, ili ju se pokušava u potpunosti odbiti i ukloniti iz javnosti i medija: bijeg od smrti velika je napast modernoga zapadnoga svijeta danas. Ipak, smrt nas vjernike uči mnogim prevažnim stvarima u zemaljskom prolaznom životu. To ne znači kako i vjernik ne doživi tjeskobu, nesigurnost, ekstremnu osamljenost koja prati onu posljednju zemaljsku borbu.

Postoji i „dobra smrt", ali je smrt uvijek posljedica grijeha. Nije iznimka ni Isusova smrt: s ekstremnom lucidnošću, što objašnjava Getsemanska agonija, Krist je htio nositi težinu grijeha svijeta. Budući da nije ima grijeha, pakao ga nije mogao zarobiti. „Kao ronilac, koji je zaronio u mrtvi ponor tražeći svoju sliku kako bi iz dubine ponora oslobodio starog Adama". (sveti Efrem)