Slijepi Bartimej je progledao

(Jer 31, 7-9; Hebr 5,1-6; Mk 10,46-52)

Na izlazu iz Jerihona sjedio je slijepi prosjak Bartimej. Kad je čuo da gradom prolazi Isus iz Nazareta, počeo je vikati: „Isuse, sine Davidov, smiluj mi se!" Ljudi iz pratnje su negodovali, ušutkavali ga, uvjereni da bi prosjak trebao šutjeti; tko je on da na sebe svraća pozornost u tako svečanom trenutku? On mora svoju sudbinu ponizno nositi i šutjeti. Nitko iz povorke nije vidio Bartimejevu vjeru, nitko nije čuo nadu koja iz njega viče ni povjerenje koje se propinje i nezaustavljivo ga tjera da krene ususret Isusu, jer sluti da je sudbonosni obrat - spasenje za njega moguć. On je nekim nutarnjim gledanjem vidio da je susret s Isusom jedinstvena prilika koju ne smije propustiti unatoč svemu i svima koji to osporavaju, Isus je za njega bio spasitelj. Slijepi je Bartimej u Isusu vidio više nego svi njegovi pratioci kod zdravih tjelesnih očiju. Svi su ga kao prosjaka zaobilazili, nikomu ništa nije značio, ali Nazarećanin je nešto drugo, on ga neće zaobići vidio je to očima vjere, a to je gledanje bilo tako snažno da mu je davalo hrabrost i snagu te se nije dao ušutkati. Isus pak prolazi zemljom otvorenih očiju, vidi svakoga, osobito potrebnike. On uči ljude da imaju pravo doći pred Boga sa svojim potrebama, smiju i trebaju uporno vikati, jer Bog ima uši, on čuje ljudske nevolje: muku bolesnih, gladnih, ostavljenih. Isus objavljuje Boga koji suosjeća s ljudima, uvažava ih, reagira, donosi im spasenje. Zato je Isus čuo prosjaka; njegova ga je vjera zaustavila, rekao je: „Pozovite ga!". Bartimejevu je sljepoću toga časa obasjalo neko nutarnje svjetlo milosti, skočio je, zbacio ogrtač da se slobodnije kreće, možda i da pokaže kako se odriče svake zemaljske sigurnosti te požurio pred Isusa, kao da ga vidi ili da ga neka nevidljiva ruka vodi, kao da je očima srca prepoznao svoga spasitelja. Čini se da su se i ljudi oko Isusa počeli mijenjati. Oni koji su prije ušutkivali slijepca sada ga hrabre: „Ustani, zove te!" Što hoćeš da ti učinim?" pitao je Isus. „Da progledam!" zavapio je Barimej. „Idi vjera te tvoja spasila!" Tako je Isus, svjetlo svijeta, čovjeku čudesno darovao tjelesni vid. Do izražaja je došla vjera kadra ljudsku sljepoću pretvoriti u gledanje, noć u dan, robovanje tami u novi život. Bartimej neće više prositi. Odlučno je krenuo za Isusom, iako on toga nije tražio.

Postoje i danas razne vrste sljepoće. Kršćani mogu također biti slijepi, ne vidjeti potrebe bližnjih, ne zapaziti u siromasima svoju braću, ne uzimati ozbiljno njihove nevolje, ne vidjeti što bi morali vidjeti. Ne vidjeti, primjerice, put koji im Bog otvara usred ekonomske, političke, obiteljske ili osobne krize, ne vidjeti i prepoznati mogućnosti, tu na dohvat ruke, ne vidjeti izbjeglice koje prolaze njihovim krajevima, a sve to zato što život promatraju površno, poluotvorenih očiju i ne mogu vidjeti njegov bolji, za njih možda spasonosni dio.

Legenda kaže da se neki znanstvenik izgubio u pustinji. Odjednom ugleda oazu ispred sebe. „To je fatamorgana, pričinja mi se!" pomisli. Pođe naprijed, oaza i dalje stoji; vidi palme, datulje, travu i izvor. „Zbog gladi i žeđi, haluciniram, to je moj kraj! tvrdio je nevoljnik." Nekoliko sati kasnije nađoše ga dva beduina. „Vidi, čovjek umro od gladi i žeđi pored datulja tik do izvora, kako je to moguće?" „Bio je moderni čovjek!", reče drugi. Znanstvenik je bio slijep kod očiju, ta sljepoća bila je kobna! Moderni, materijalizirani ljudi ne vide duhovna dobra, a upravo ona su spasonosna, ne vide ljubav, a kolike bi baš ona spasila. Ne vide smisao života, za kojim čeznu toliki mladi; smisao ne možeš vidjeti tjelesnim koliko duhovnim gledanjem tj. očima srca ili darom vjere. Suvremeni ljudi ne osjećaju blagodati vjere, a vjera je Bartimeju donijela spasenje! Duhovno slijepi trebaju liječnika da im otvori oči duše. Kad bi barem tražili pomoć, ali oni su sebi dostatni, poput znanstvenika u pustinji. Vjeruju svome znanju, ne mogu prepoznati stvarnosti koje im se daruju, pa rezigniraju u svojoj sljepoći. Opasno je biti površan, ne gledati u dubinu, ne tragati za onim što životu može dati smisao. Od Bartimeja učimo da je bolje poći Isusu, tražiti Boga, čuti divne riječi: „Što želiš da ti učinim?" i odgovoriti: „Gospodine, daj da  progledam, da prepoznam prave vrijednosti u metežu koji vlada svijetom, daj da vidim oaze nade i izvore vjere koje nudiš.