„Ne boj se, samo vjeruj!"

(Mudr 1,13-15; 2,23-24; 2 Kor 8,7.9.13-15; Mk 5,21-24. 35b-43)

Knjiga mudrosti odlučno tvrdi: „Bog nije stvorio smrt niti se raduje propasti živih".

Ta je tvrdnja svjetlosna zraka u najgušću tamu naših iskustava, radosna vijest i učenje suprotstavljeno najokrutnijoj stvarnosti umiranja. Je li utjeha bez iluzija? Mnogi kažu: „Predobro da bi bilo stvarno!", jer znaju da je smrt u svim igrama života apsolutni pobjednik. No riječ Božja se ne predaje, uporno ponavlja da je smrt strano tijelo, uljez i nezakonita pojava. U evanđelju je našla i konkretnu primjenu: Isus je uskrisio Jairovu kćerku.

Smrt je za teologiju totalni promašaj. Bog nije mogao stvoriti čovjeka, remek djelo božanskog umijeća, da bi ga zatim uništio i odbacio. Koji bi to umjetnik mogao uživati u stvaranju i uništavanju svojih djela? Smrt je doista crna mrlja na genijalnoj paleti Božjeg stvaralaštva. Kako je tamo dospjela? Biblija na ovo pitanje odgovara tvrdnjom da je smrt djelo Zloga i da je u svijet ušla po čovjekovu grijehu! Zavist Zloga i čovjekova grešnost nagrdili su savršenstvo Božanskog stvaranja, a u čovjeku su postali autodestruktivna sila, nasilno udaljavanje od Boga izvora života, što za posljedicu ima umiranje. Nasuprot sprezi propasti nevjera-zlo-smrt na početku Starog zavjeta, na početku Novoga zavjeta stoji sprega spasenja vjera-ljubav-život. Zavidnik, naime, i danas nagovara ljude da izaberu putove koje on prikazuje privlačnima da mu povjeruju, ali su u stvarnosti putovi koji vode u smrt u što se nažalost mnogi prekasno uvjere. Znajući to, Bog ljude poziva na vjeru, na put koji vodi u život. Ljubav je na tom putu nepogrešivi znak vječnoga života. Tko je u ljubavi taj je u Bogu, a u Bogu je totalna ljepota postojanja, vječni život, jer on je Bog živih, a ne mrtvih. Ljudi ljubavi su ljudi Božji i njima pripada vječni život. Za Boga nitko ne umire, pred njim svi žive. U raju je zasadio drvo života čiji plodovi su prve ljude hranili i vječno ih održavali u životu, dok nisu došli grijeh i smrt. Isus, Božja riječ po kojoj sve postoji, donio je ljudima život, on sam je uskrsnuće i život, kruh života; tko blaguje taj kruh živi vječno. Crkva tu istinu propovijeda kao spasenje po Isusu Kristu, Otkupitelju. Oživljavanje Jairove kćerke je pokazna vježba, neka vrsta „dokaza" da su njegove tvrdnje o životu istinite. Ovo kao i sva druga čuda, odgovor je onima koji teško vjeruju Bogu na riječ, pa ih poziva da povjeruju djelima. Oni koji povjeruju, smrt doživljavaju kao prijelaz, pashalni iskorak iz smrtnoga u vječni život.

Suvremeni čovjek teško podnosi smrt. Ovladao je prirodom, šeta svemirom, razbija atome, ali pred smrću je jednako gubitnik kao i njegovi pećinski praroditelji. Pred smrću ga hvataju tjeskobni osjećaji, pa je stvorio mnoštvo skloništa u koja bježi ne želeći razmišljati o toj krutoj stvarnosti. No smrt čovjeka ne ostavlja na miru: ulazi u njegove domove po zatrovanu zraku, vodi, hrani i po duhovnoj zatrovanosti njegovih odnosa kao što su mržnja, nepravde, neprijateljstva i osobito ubojite smrti što djeluju iznutra iz čovjekove nutrine. Suvremeni čovjek s podsmjehom sluša o vječnom životu, jer je previše smrti u svijetu u kojem je on istina protagonist ali i žrtva vlastite stvaralačke genijalnosti. Razum mu je omogućio mnoge korisne pobjede izvana sjajne, ali pobjede iznutra prepune znakova pojedinačne i kolektivne smrti. Takvom je svijetu prijeko potreban Isus. On je sa smrću odigrao nekoliko šahovskih partija. Gledateljstvo je bilo zapanjeno kad je vidjelo da je, u nekoliko poteza, matirao protivnika. U igri s Bogom smrt uvijek gubi. Čuli su kako je doviknuo Jairu: „Ne boj se, samo vjeruj!" zatim mu uskrisio kćer. On zna da pred smrću ne vrijedi plakati, istjerao je narikače i zapovjedio smrti da pusti djevojčicu. Smrt Božju riječ (utjelovljenu) mora slušati. Ona koja ljudske živote ne samo ponižava, već razara, ubija, pred Isusom se povlači. Nisu ga, dakle, slušali samo demoni, bolesti i zla ovoga svijeta, već i sama smrt. Duh života u božanskom Isusu jači je od razorne sile smrti. On će osobno sići u carstvo mrtvih da smrt na njezinu terenu definitivno porazi i svakom čovjeku, kao nekoć Jairu, proglasi radosnu vijest: „Ne boj se, samo vjeruj!". Kakva utjeha, koji oslonac našoj nadi! Doista, vjernici mogu mirno ići ususret smrti, jer u vjeri i ljubavi koje žive imaju pouzdani lijek besmrtnosti.