Kraljevstvo bez neprijatelja

(Ez 34,11-12.15-17; 1 Kor 15,20-26.28; Mt 25,31-46)

Sve religije govore o čovjekovu sudbinskom odnosu prema Bogu. U svima postoji i neka eshatologija, poimanje ljudskih života koji se na kraju vremena pridružuju Božjem vječnom životu, kao što rijeke teku do uvira u svoja mora. Kršćanska eshatologija na kraju ljudske povijesti predstavlja Krista kralja svega stvorenog i suca svih ljudi, a Crkva ga slavi na kraju liturgijske godine. Kralj je istinita, ali i problematična slika za kršćansko poimanje Krista kralja i njegova autoriteta. Istinito u toj slici jest kraljevsko dostojanstvo i vlast kojoj će biti podvrgnuto sveukupno stvorenje od svemira i povijesti do pojedinačnih ljudskih života. Sporno je to na koji način Krist vrši svoju kraljevsku vlast. Kod zemaljskih kraljeva to je sila, vojska, oružje, ratovi kojima podanike drže u strahu, pokornosti, a kod Isusa kraljevanje je služenje u ljubavi, pravdi, brizi za potrebe ljudi kao što se pastir brine za potrebe svoga stada. Nešto od te sličnosti i razlika nalazimo u Isusovoj izjavi pred Pilatom. „Ja jesam kralj, ali moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta" ili na drugim mjestima: „Nisam došao da mi služe, nego da služim… Ako ja vama oprah noge i vi ste dužni jedni drugima prati noge… Ljubite jedi druge kao što sam ja vas ljubio" Smisao se svetkovine razumije kad iskustveno i poznato (kralj, kraljevanje) povežemo s objavljenim (Krist kralj). Krist Kralj je Isus koji poput dobrog pastira okuplja ljude, poučava ih, tješi, liječi, spašava. On ljubavlju iz ljudskih života odstranjuje mržnju, nadom beznađe, životom smrt. Izgubljeno traži, slomljeno zacjeljuje, slabo jača. On ispred ljudi kreće u najveće nevolje, u mrak kao svjetlo u nepravde kao Pravednik i krči put boljem i pravednijem svijetu. Predvodi bespoštednu borbu protiv grijeha i zla pokazujući da je došao donijeti život, obilje života i da za njega nema izgubljenih, jer je Mesija, Pomazanik Božji, Spasitelj svijeta. Starozavjetni događaji kao primjerice izlazak iz egipatskog ropstva samo su slika sveopćeg spasenja koje će Isus ostvariti svojom mukom smrću i uskrsnućem. Ulazak u Obećanu zemlju bio je navještaj njegova slavnog ulaska u Očevu slavu i vječni život. Isus, kraljevski Pastir, svojim nas Božanskim čovjekoljubljem uči mudrost življenja u vremenu koje je u najužoj vezi sa životom poslije smrti. Nije to na izvan ništa veliko i izvanredno, što više, svakodnevno je do banalnosti i svakom dostupno: sudjelovati u životima svojih bližnjih dobrim djelima, solidarnošću i milosrđem, dijeliti materijalna i duhovna dobra sa siromasima, tješiti žalosne, unositi mir u ljudske svađe, vedrinu u potištenost, hrabriti beznadne, hraniti gladne, prijateljevati s osamljenima, prihvatiti strance, sve je to moguće svima i u svim prilikama i sve što se ovdje posije u vječnosti će se žeti. Tko god bude želio vječnu sreću, neka sada pridonosi sreći svojih bližnjih. Radost koju će nositi drugima punit će njihova srca. Bogati će se u Kristovu kraljevstvu proslaviti zato što su živjeli za druge. Ljude na vlasti proslavit će služenje malima i odbačenima. Kršćanskom se svakodnevicom, poput učenika na praksi, pripremamo za polaganje ispita i uzlazak u vječni život. Svaku pojedinost u ovom životu, ugrađujem u temelje vječnosti. Kraljevstva koja su u svim vremenima i krajevima imala neprijatelje i zbog čega su se vodili krvavi ratovi, ući će u Kristovo kraljevstvo preobražena. Njegovo kraljevstvo nema neprijatelja. Isus je „obeskrijepio" svako neprijateljstvo, oduzeo je moć i samoj smrti. Autoritetom ljubavi i praštanja kojim se ustoličio na Golgoti, doći će na kraju suditi živima i mrtvima jedinstvenim kriterijem: „Što se učinili jednom od najmanjih, meni ste učinili!". Sudac i Spasitelj izreći će pravorijek nad svakim životom i pridružiti ga radosnom zajedništvu ili će ga ostaviti u tami. Ono „Što ste propustili učiniti" bit će neopoziva optužnica kojom će ljudi sami sebe osuditi, jer u svijetu nove istine, njihova sebičnost neće moći opstati. Stoga evanđelje Kristova suda nije toliko drama osude koliko poruka da će na sudu vladati zakon milosrđa i ljubavi, kao jedinstveni kriterij za sve što slijedi. Dobro je da već sada živimo po zakonu nove pravednosti, kako ne bismo bili zatečeni onim „Kad te to vidjesmo…?"