Božić! Radost! Život! Sreća! I najjače riječi postaju preslabe da izraze pjesmu koja pokreće zvijezde šalje na zemlju anđele, poziva kraljeve, okuplja pastire, uveseljuje plemena i narode na zemlji. Božić je blagdan sveopće radosti. To nije slavlje obiteljskih stolova, to nije dječje sanjarenje pod borom i pred jaslicama, to nije pjesnički zanos ni pobožno sjećanje. Božić je jedinstven prizor Božje avanture na zemlji.

Svečana zvona naviještaju rođenje Sina Božjega i nitko ne može ostati ravnodušan, nitko, osim onih koji moraju, ne ostaje kod kuće. Ljudi žure u kapele, crkve i katedrale da se poklone novorođenom Kralju, Kralju kraljeva i Božjem Sinu, Isusu Spasitelju ljudi. Očima će se ljudskim predstaviti žena i majka Marija s djetetom u betlehemskoj štalici, ali očima vjere će se razotkriti uzvišena tajna Bogočovjeka. U betlehemskoj se štalici rasplamsao žarki plamen svetosti i ljubavi na kojem će se grijati brojna srca hrvatskoga puka. Slušat će glasove koji nijedna sila proteklih vjekova nije uspjela ušutkati: „Slava Bogu na visini, a na zemlji mir ljudima dobre volje!" i „Veselje ti navješćujem puče kršćanski!" i „Narodi nam se Kralj nebeski." Zavoljet će život i odagnati strahove kojih se plaše djeca, još ne dorasla i mladi, jer je magla prekrila putove njihove budućnosti. Na Božić će se otkriti Tajna u srcu svemira i njezina nepobjediva moć ljubavi s kojom se ljudi mogu uzdići iz vremenitosti i vidljivoga u nadnaravni svijet i vječna prostranstva Božje blagonaklonosti. Zagrijat će srca zarobljena prolaznim stvarima, sputana nehajem, mržnjom, gnjevom i osvetama koji su ih doveli  u opasnost da postanu ledena i prazna, pa će se ponovno razvedriti vidici dobrote i  čovjekoljublja. Iz trnovite zemlje i starog korova izniknut će divan cvijet da proširi mirise milosrdne ljubavi i praštanja. Nad starim adamovskim gmizanjem po okorjelim navikama, nad mukotrpnim zidanjem babilonskih tornjeva zasjat će čudesna svjetlost jedne Zvijezde i svima obznaniti da je s neba sišao Sin Božji na zemlju, da kani postati njezinim stanovnikom, da mu je ime S-nama-Bog i da će sve ljude naučiti kako se živi, kako se bori, kako se slavi, kako se pobjeđuje grijeh i zlo i samu smrt, te kako se ulazi u slavu i zajedništvo s Bogom, život koji nema kraja, ne pozna suze ni bol, već samo vječnost i blaženo gledanje neprolazne krasote. Zar da se ne probudi nada, zar da ne ograne sunce, zar da žilama ne prostruju svježa mladenačka krv i učini nas velikom poslanicom dobrote, mira i pravednosti za sve ljude i krajeve svijeta?

Znam da u božiću nije sve nježna idila, bajkovita pripovijest i slatki zanos. Dijete u kojem je Bog pohodio svoj narod čekaju nevolje, jedna veća od druge! Bog je svojima došao, ali njegovi ga nisu primili. Bezakonje zemlje, zloća ljudi primorat će ga da se izvan grada, skloni u hladnu špilju, u štalu među blago, u krajnju zapuštenost izložen studeni i vjetru, premda se mjesto zove „Kuća kruha", premda su ga mnogi željno čekali. Tu je okrutni Herod, na smrt uplašen oštri mačeve, smišlja pokolje. Stasaju i oni koji će kad Dijete odraste pograbiti kamenje da mu presude, i oni koji će usaditi križ na Kalvariji, svećenici koji će ga odbaciti i vojnik koji će mu probosti srce i pobožni koji će ga pokopati u tuđu grobnicu da odlazak iz ovoga svijeta bude popraćen još većim neprijateljstvom nego dolazak. Nažalost, nisu ta poniženja pratili prvi Božić, i danas postoje neprijateljstva na mnogim stranama. Ljudi koji će Isusovu prisutnost proglašavati ludošću i apsurdom, tražiti kamenje da „kamenuju"„ ona mjesta u Svetom pismu koja objavljuju njegovo Božansko sinovstvo. Oholost, bogatstvo, globalizacija, liberalistički kapitalizam nasilno odvajaju čovjeka od istine od njegovih životnih korijena, od života i od Boga što znači od vječnoga života. Svi oni ponižavaju blagdan Božića premda ni jedan događaj u ljudskoj povijesti nije toliko unaprijedio razvoj svijeta kao što je to učinilo Utjelovljenje, blagdanski događaj božićne noći. Starim grijehom zaraženo čovječanstvo danas još brže juri u sve tamniji bezdan zabluda i neznanja u ponor zloće, idolopoklonstva i pokvarenosti. Naši su suvremenici i pred Kristom na trenutke iskreni, znaju reći: „Znamo da si istinit i putu Božjem učiš", ali neće mu povjerovati. Priznat će da je Krist „ugaoni kamen" i naše civilizacije, no neće moći gledati istini u oči, pograbit će ga i izbaciti, okrenuti se jedni drugima sa starim zlim nakanama, porobljavanja, terora i uništavanja otvarajući prostor kaosu i apsurdu. Sve to dobro znamo i još više se čudimo neshvatljivoj Božjoj ljubavi koja ne odustaje od svoje namjere: biti s ljudima, očitovati im moć čovjekoljublja, spašavati pod svaku cijenu. Zato nam se Božić uvijek iznova vraća s porukom da Bog vjeruje u ljude kakvi god bili, kao da ne može odustati, što je zapravo istina, jer Ljubav ne može sebe iznevjeriti! Ljubav ne može ne biti ljubav kao što Bog ne može ne biti Bog. On i našem prijetećem vremenu punom nepravdi i zlobe, što divlja rušeći vrednote čovječnosti, pokazuje put razumijevanja, poštovanja, dobrostivosti i mira.

„Ljubav Božja prevelika" kaže božićna pjesma nastavlja se uporno očitovati učeći nas koja je vrijednost čovječnosti, međusobnog zajedništva, solidarnosti.

Ja želim poći za Isusom Kristom više nego za bilo kim drugim, jer u njega su čudesa, proroštva, nauk i trajnost, u njega je Ljubav jača od same smrti, punina života i od te punine sam već primio, milost na milost. Ja ne mogu odustati, jer ljubav ne odustaje. Ne jadikujem nad svijetom, ne prekoravam njegovu zloću, niti je se bojim, ja jednostavno vjerujem. Ne zato što sam uman, darovit ili principijelan, ja vjerujem zato što u meni prebiva Duh Božje ljubavi, isti onaj Duh koji je omogućio rođenje Sina Božjega od Djevice Marije u Betlehemu. Unatoč činjenici da ga njegovi nisu primili, da ga mnogi i danas ne primaju, Duh Sveti liječi nevjeru i egoizam a čovječanstvo čudesno oporavlja za novi svijet, svakog čovjeka, sve narode za međusobno bratstvo i civilizaciju ljubavi koja se rodila u božićnoj noći i koju Božansko dijete neprestano rasvjetljuje svojom Radosnom viješću.