Sigurno ni jedan svetac nije postigao popularnost u pučkoj pobožnosti koju ima sveti Jure. O njegovu životu se malo zna, a uz to malo što se sigurno zna povezane su brojne legende, koje nastaju samo uz velike ljude ili događaje.

Prema predaji, bio je rimski vojni časnik. Mučen je za Dioklecija­nova progonstva 303. godine. Dobio je naslov „Megalo-martyr". Njegov grob u Palestini bio je poznato hodočasničko mjesto sve do 12 stoljeća kada je sultan Saladin tijekom rata s križarima srušio njego­vu crkvu. Teodozije Perigeta u djelu „De situ Terrae Sainctae" oko 530. godine piše: „U gradu Diospoli gdje je sveti Jure mučen nalazi se njegovo tijelo i tu se događaju mnoga čudesa." Na jednom epigrafu, za koji arheolozi tvrde kako je iz 4. stoljeća, spominje se „kuća svetih i proslavljetnih mučenika Jure i prijatelja. Vjerojatno se radi o crkvi posvećenoj na čast ovog sveca, i to samo nekoliko godina nakon smrti.

U Jeruzalemu i Jerihonu već u 6. stoljeću postojali su samostani i crkve posvećeni njemu u čast. Štovanje svetog Jure bilo je posebno rašireno u Egiptu, Etiopiji i Iraku. U 7. stoljeću podižu mu se crkve u Rimu i Havani. Odatle se njegovo štovanje širi na ostalu Europu. Posebno veliki udio u širenju njegova štovanja imali su križari kojima je Jure bio ideal kršćan­skog viteza. Otada sveti Jure postaje zaštitnik gradova (Bar­celona, Genova, Senj, Lovran) i država (Engleska, Portugal, Arme­nija, Katalonija, Litva). Država Georgia dobila je i ime po njemu. Za­stava stare Engleske (crveni križ na bijelom polju) zastava je svetoga Jure.

Današnji način prikazivanja svetog Jure plod je srednjovjekovnih le­genda i ikonografije koja je na njima nadahnuta. Već u 6. stoljeću stari popis zabranjenih knjiga Gclasianum ubraja „Passio sanoti Georgii" u apokrife. Izvještaji o njegovu mučeništvu širili su se i proširivali legendama, a od 11. stoljeća nastaju i legende o njegovim čudesima. U 12. stoljeću uvodi se i njegov motiv borbe sa zmajem koji će se zadržati sve do naših dana. Pod tim utjecajem uzeto je i svetopisamsko čitanje u misi iz Otkrivenja (Otk 12,9-12): Zbačen je Zmaj veliki, stara zmija.

Ako vitez na bijelom konju, koji kopljem probija zmaja i tako oslo­bađa kraljevnu, nije više aktualan i suvremen, ako zaštitnik konja, vitezova i ratničkih obrta nije više zanimljiv, to nikako ne smije značiti kako „megalomartyr" svetog Jure nije uopće zanimljiv i suvremen svetac. Kad odbacimo sve legendarne naslage, ostaje nam svijetli lik Kristova mu­čenika koji je poslušao riječi svoga Učitelja: „Tko izgubi život svoj po­radi mene, taj će ga spasiti" (Lk 9,24). Mučenici su u Crkvi, uz apostole, dugo vremena bili jedini službeno priznati sveci, a i danas se u bogo­služju spominju među prvima. Oni su u punoj mjeri nasljedovali muku Kristovu i zato su uzor i pomoć našoj slabosti za sva vremena.

Blaženi Egidije Asiški, redovnik OFM. Jedan je od prvih kolega svetog Franje Asiškoga. „Životu pokore"   pristupio  je   na   blagdan   svetog Jure   1209. godine. Zbog svoje neobične jednostavnosti i poniznosti bio je posebno drag svetom Franji. Slijedeći primjer i upute svoga utemeljitelja, često je putovao propovijedajući Evanđelje. Ali, znao se povlačiti i u samotišta i tu ostajati nekoliko go­dina prikupljajući duhovnu snagu za nove pothvate. Tijekom apostolskih putovanja prehranjivao se radeći  najobičnije poslove.  U dugim  i ustrajnim molitvama kao i apostolatu stjecao je pravu kršćansku mudrost koju je obilato koristio u savjetima. Bio je savjetnik i papama i drugim crkvenim prelatima.

Umro je 23. travnja 1262. godine u mjestu Monteripido. Sačuvale su se njegove „Izreke" koje su zapisali njegovi učenici i subraća. Odišu oštroumnošću, duhovnom razboritošću i jednostavnošću.

Štovanje blaženog Egidija potvrdio je papa Pio VI. 1777. godine.

Sveti Adalbert, biskup u Pragu, apostol Slavena i Prusa, umro kao mu­čenik u Tenkitten-u (Prusija) 997. godine.

Sveti Feliks, svećenik, Fortunat i Ahilej, đakoni, mučenici u Valenciji. Tamo ih je iz Liona poslao biskup Irenej neka propovijedaju Evanđelje.

Sveti Marol, biskup u Milanu.