Vjera u olujama postojećeg svijeta

(Job 38,1.8-11; 2 Kor 5,14-17; Mk 4, 35-41)

Oluja na moru, tajanstvena i zbog destruktivne moći opasna prirodna pojava, u starom se svijetu doživljavala kao izvor neukrotiva zla. Plašila je ljude, jer su pred njom bili nemoćni. Bog koji suvereno vlada svijetom i oluji određuje granice unutar kojih će se „lomiti ponos njezina valovlja". Jobu se objavio kao gospodar koji u iskonsku prirodu zla i kaosa unosi red. Jednako čudesni Bog objavio se i u Isusu kad je intervenirao u pomorsku nevolju u kojoj se našla lađa učenika, zapravo kršćanska zajednica na putu prema drugoj obali, zemlji pogana kojima se uputila naviještati Božje kraljevstvo, jedinu pravu novost. Vjera te zajednice bit će neprestano iskušavana valovima povijesnih događaja od kojih će je neki htjeti „potopiti". Isus je u toj zajednici-lađi prisutan kao odsutan, kao da „spava na uzglavku". Evanđelje kaže da su se učenici dugo borili svim snagama, no uzaludno; opasnost ih je primorala da probude Isusa kojega, začudo, nisu probudili ni vjetar ni valovi. Isusa budi vjera da se očituje spasiteljem. Božje gospodstvo se uvijek pokazuje samoinicijativno ili zazvano vjerom i nema te tjeskobe iz koje vjernika ne bi mogla izbaviti njegova vjera i Božja milost. Isus je obećao da će sa svojima biti „sve do konca svijeta". On je i danas prisutan u Crkvi kao da spava dok ga ne probudi nečija vjera. Vjera je kadra utišati svaku oluju, osobito kad Isusa zazove iz krajnje nemoći ili pak iz radosnog predanja; vjera se ne smije bojati. Isus je ukorio učenike što su ga pozvali tek kad su morali. Kao da je htio reći: zar vas samo krajnja nužda treba natjerati da posegnete za vjerom? Primitivne ljude iskustvo nemoći natjera da ritualima i magičnim činima zazovu božanstvo, ali pravi vjernici moraju živjeti neprestano u Božjoj prisutnosti i  računati s njom bilo da ju časte svojim životom bilo da aktiviraju njezinu čudesnu moć u trenucima krajnjih potreba. Moderni čovjek sve manje živi s vjerom, kao da za njom nema ni želje ni potrebe. Ovladao je prirodnim silama, ne do kraja, ali one ga više ne plaše, jer se osjeća sve moćnijim. Čak ni onda kada ga iznenade kao potresi i poplave, on se ne obraća Bogu, nego znanosti, jer vjeruje da ona ima rješenje, a u takvoj "vjeri" Bog je suvišan.

Petrova lađa, međutim, i danas plovi morem života na kojem je Božja suverenost postavila granice. Priroda bijesni svom teško ukrotivom snagom, a lađa u valovima plovi prema obalama novog poganstva. Brojni događaji na svjetskoj pozornici plaše i današnje kršćane kao valovi učenike na jezeru. Svjetska se politika bezuspješno bori da utiša valove nasilja među narodima. Ljudska pohlepa i bezobzirnost bogataša dižu buru socijalnih nepravdi koja potapa siromahe. Rasna i druge diskriminacije još uvijek stvaraju napetosti u svijetu. Posvuda bijesne valovi razdora, stvaraju kaotična stanja i otežavaju snalaženje. Ipak Evanđelje se, u ime ljubavi, i u takvom svijetu bori, traži mornare koji će mijenjati burnu prirodu zbivanja, donositi nova rješenja i stvarati red. Istinski napredak nije silazak na mjesec, ni razbijanje atoma, već promjena stanja u srcima ljudi i u svijetu. Isus je u Evanđelju navijestio Kraljevstvo Božje kao novi poredak u kojem neće biti siromaha i tlačitelja, crnih i bijelih, robova i slobodnjaka, velikih i malih, jer će ljudi biti braća. To su prave novosti! Kršćani su mornari na pučini svjetskih događanja koji slijede Krista jedinoga pravoga borca i pobjednika. On je rekao „ne" i smrti, najvećem valu kojim bijesne bezakonja naše prirode i započeo promjene. S njim zajedno treba krenuti u borbu protiv svake nepravde, predrasuda i nasilja. Svijet kaže: „Nema pravde na zemlji" ili „Dok je moćnika bit će i tlačenih" ili „Uvijek će biti bogataša i siromaha" ili „Dok je svijeta i vijeka bit će onih koji zapovijedaju i onih koji moraju slušati". Istina to jesu zakoni burne prirode ovoga svijeta, ali kršćani im se ozbiljno suprotstavljaju na čelu s Isusom, uskrslim Gospodinom. Čudesnom utihom na moru on poziva svoje učenike da se bore s valovima tj. da se nikad ne mire sa svijetom kakav jest, već da ga mijenjaju, pokušavajući i ne moguće. Najučinkovitiji su kada probude vjeru i svoje napore udruže s Božjim čudesnim djelovanjem. Isus im je to pokazao svojim brojnim promjenama: vode u vino, bolesti u zdravlje, tuge u radost, oluje u mir, smrti u život, vremenitog u vječno.