Prorok Ilija bio je pobornik jednoboštva u izraelskom kra­ljevstvu, kako mu to kaže i samo ime (hebr. Elijahu-Elijah=Jahve je moj Bog). On se borio protiv svakoga vjerskog sinkretizma. „Njegova je riječ bila kao oganj, i plamtjela kao buktinja" (Sir 48,1). Opisuju ga Knjige o Kralje­vima (l Kr 17 si.; 2 Kr l-18). Tu su u biti dva ciklusa: „ciklus Ilijin" i „ciklus Elizejev".

Ilija prorok potječe iz Tišbe (es Istib). Djelovao je u sjevernom kraljevstvu za kralja Ahaba i Ahazije (9. stoljeće prije Krista). Ahab se nesrećom oženio 874. godine s Izabelom, kćerkom tirskog kralja Etbaala i velikog svećenika Aštartina. Ona je zagospodarila svojim mužem i počela uvoditi kult Baala. Kako bi prigrabila jedan vinograd, pronašla je krive svjedoke i gospodar vinograda Nabot pao je kao žrtva. Sam kralj Ahab činio je javno pokoru pa nije osobno bio kažnjen; kažnjena je Izabela sa svojim sinovima (l Kr 21,1-16). Nato je planula srdžba Izabelina na Iliju i dala je pobiti brojne proroke Gospodnje (l Kr 18,4.13; 19,10). Ilija proreče veliku sušu te se skloni na potok Kerit, gdje su ga hranili gavrani, a zatim u Sarfatu, 15 km južno od Sidoina. Tu ga je uzdržavala jedna udovica kojoj je čudesno umnožio kruh i uskrisio sina (l Kr 17).

U dvoboju vjere i nevjere ,na brdu Karmelu, predaja taj događaj smješta u El Muhraqah, Ilija prorok izlazi kao pobjednik. Na njegovu molitvu sišao je oganj s neba i spalio žrtvu, dok nije sišao na molitvu Baalovih sveće­nika kojih je bilo 450. Ilija (ih je poslije toga dao ukloniti blizu potoka Kišona (l Kr 18).

Kako bi izbjegnuo Izabelinoj srdžbi, uputio se, na juga i, čudesno okrijepljen, stiže do Horeba. Na brdu Horebu primio je u teofaniji trostruku zadaću: postaviti Hazaela za kralja Damaska, Jehuu za kralja Izraela a Elizeja za proroka (l Kr 19). Nakon smrti Ahaba (852. g.), u borbi kod Ramot-Gileada, naslijedi ga sin Ahazja. Kad je ovaj obolio (2 Kr 1,2) i pitao za savjet pred božanstvom Baal Zebuba, božanstvo ekransko, ponovno se javlja Ilija kako bi kralju nagovijestio skoru smrt (2 Kr 1,3-4).

Kad se Iliji približio završetku života na zemlji, napušta Gilgal u pratnji Elizeja i skupine proroka, zaputi se na Jordan s postajama u Betelu i Jerihonu. Po vodi Jordana prostre svoj plašt i prijeđe prijeko. Slijedi ga samo Elizej koji će ga naslijediti.

Ilijino tajanstveno iščeznuće opisano je kao uzeće putem ognjenih kola (2 Kr 2,2-13). Iz toga opisa nastade staro hebrejsko vjerovanje kako će Ilija ponovno doći prije „velikog dana Gospodnjeg" ili Mesijina pojavka, vjerovanje koje je našlo odjeka i među piscima novozavjetnih knjiga (Mk 6,14-16; 9,11; Lk 9,7 si.; Iv l sl.; Henoh etiopski 89,52; 90,31; 4 Ezr 6,26; Justin, Dialogus cum Tiryphone, 8,4; 49,1).

Josip Flavije je u tom pitanju trezniji: „Ilija iščeznu između sinova ljud­skih i nitko do danas ne zna ništa o njegovoj smrti" (Ant. IX, 2,2). Evanđelja naslućuju kako se radi o proročkom ushitu. Bog je učinio posebni zahvat u Ilijinoj smrti. Ilijin je završe­tak opisan kako se učinio u očima Elizeja (usp. l Mak 2,58) i kojemu je on bio jedini svjedok: Ilija iščeznu u oluji. Glagol „laqah", što je upotrijebljen za Ilijino uzeće, drugdje izražava Božji zahvat u mirnoj smrti pravednika (Post 5,24; Ps 49/48, 16; Iz 53,8). Ostali su opisi simbolički. Usporedimo slučaj svetog Benedikta, koji je dušu svoje sestre vidio kako polijeće prema nebu u obliku golubice na dan njezine smrti.

Prorok Malahija piše kako će Ilija doći kao Mesijin preteča (Mal 3,1-23 si.). To se proroštvo ispunilo na Ivanu Krstitelju (Lk 1,17) koji je prorečeni preteča (Mt 11,10; 17,10-13). On je u sebi utjelovio snažni Ilijin karakter; Ilija je njegov pralik.

U času Isusova preobraženja na Taboru uz Mojsija se pojavio i Ilija (Mk 9,2-8; Mt 17,1-8; Lk 9,28-36). Pojava te trojice imala je posvjedočiti unaprijed Isusovu proslavu i ujedno premoć Novoga saveza nad Starim savezom.

Novi zavjet Iliju proroka pokazuje kao uzor molitve (Lk 5,27). To posebno ističe sveti Origen. Sveti Atanazije u „Životu svetog Antuna" (Vita Antoni) piše: „Svi oni koji provode saomotnički život, moraju uzeti za pravilo i za zaštitnika velikoga Iliju i u njegovim djelima kao u zrcalu gledati kakvo mora biti njihovo vladanje (PG XXVI, 752). Sveti Ivan Zlatousti posebno ističe njegovo siromaštvo kad piše: „Ilija nije imao ništa, a ipak mu ništa nije nedostajalo kako bi se vinuo vrhuncima kreposti. On je ocean bez granica" (PG LXIII, 464).

Židovska predaja, sačuvana u „hagadama", ispreplela je oko Ilijina lika mnoštvo čudesnih priča.

Kuran također spominje Iliju (VI, 85). Na drugom mjestu opširnije opisuje njegovu žrtvu na Karmelu (37, 123-30).

Na brdu Karmelu postoje mjesta koja štuju kršćani, Židovi i muslimani. To je brdo nazvano Ilijinim brdom.

Istočna je crkva rano iskazivala štovanje Iliji proroku, posebno u Sarfati. Jeronim potiče Paulu neka posjeti to mjesto (Ep. 108, 18; PL XXIV, 882).

Sveti Ilija se štuje kao čudotvorac, uskrisio je udovičina sina.

Pobožnost prema svetom Iliji nadasve je cvala u Carigradu. Bazilije Make­donac (9. st.) sagradio je jednu crkvu u čast svetom Spasitelju, svetom Mihovilu i svetom Iliji, a drugu u čast svetom Iliji u četvrti Mangani.

U liturgiju Zapadne crkve sveci Staroga zavjeta polagano su ulazili. Rim­ska liturgija, koja se nametnula ubrzo čitavome Zapadu, svetkovala je jedino mučenike, kojima su kasnije dodani biskupi koji su se borili za pra­vovjerje, pod naslovom ispovjedalaca. U tu liturgija jedino je prodrla svet­kovina braće Makabejaca (1. kolovoza), jer su bili mučenici. Ilijino štovanje uvedeno je u 6. st. u Auxerre-u. Tada je u čast svetog Ilije bilo sastavljeno i posebno predslovlje. To je jedino svjedočanstvo prije 15. stoljeća.

I red karmelićana iskazuju štovanje svetom Iliji. Svetkovina se javlja po prvi put u karmelićanskom misalu 1551. godine. Predslovlje u čast svetom Ilije odobrila je Kongregacija obreda 1919. godine. U našim krajevima svetom Iliji su posvećene brojne crkve i čitave biskupije: đakovačka ili bosanska, mostarska, sarajevska, banjalučka.

Slaveći svetog Iliju proroka, Crkva želi i poziva sve neka žive pred licem Božjim i u ljubavi revnujemo za zakon Gospodnji...

Sveta Margarita, djevica i mučenica u Antiohiji.

Blaženi Josip, zvani Barsaba s prezimenom Just. Njega su „braća" zajedno s Matijom predložili za apostolsku službu mjesto Jude (Dj  1,23-26). Ta činje­nica govori kako je i Josip bio jedan od onih koji su s Isusom bili sve vrijeme, počevši od krštenja Ivanova do Isusova uzašašća, i kako je odvažno svjedočio o Isusovu uskrsnuću (usp. Dj 1,21-22).

Sveti Pavao, đakon i mučenik u Kardobi za muslimanskog progonstva.

Sveti Sabin, Julijan, Maksim, Makrobije, Kasija, Paula i deset drugih, mučenici u Damasku.

Sveta Wilgeforta, djevica i mučenica u Portugalu.

Sveta Severa, djevica u Trieru (8. st.).