Stari rimski kalendar iz 354. godine, zvan „Depositio martyrum", na današnji dan donosi zasebnu misu za svetoga Fabijana, a zasebnu za svetoga Sebastijana. Tijekom vremena ta su dva mučenika spojena u jedno liturgijko slavlje, koje se slavilo na današnji dan. Obnovljeni liturgijski kalendar usvojio je prvotni način slavljenja ovih dvaju sve­taca, posebno svetoga Fabijana, a posebno svetoga Sebastijana.

Sveti Fabijan. Bio je Rimljanin. Za papu je izabran 236. godine nasli­jedivši svetog Antera. Crkvom je upravljao 14 godina, do 250. godine. Sve do potkraj njegova papinstva Crkva je živjela u miru. Stoga je on mogao učiniti neke značajnije zahvate u Crkvi, poglavito u Rimu: Rim je razdijelio na sedam administrativnih crkvenih zona koje je predao na upravu sedmorici đakona; uredio je rimska groblja (katakombe), što je za cijelu Crkvu od velike važnosti, jer tako znamo za brojne mučenike iz prva dva i pol stoljeća crkvene povijesti. Iz pisama svetog Ciprijana, kartaškog biskupa, i svetog Jeronima znamo kako je Fabjan po­sredovao u brojnim pitanjima vjere i discipline. Organizatorske sposob­nosti i upravničku razboritost pape Fabijana zapazio je car Decije, pa je zato u njemu vidno svoga suparnika. Već na početku Decijeva krvavog progonstva kršćana papa Fabijan bio je pogubljen među prvima. Sveti Ciprijan u jednom svom pismu navodi poslanicu Rimske crkve u kojoj izvještava Crkvu u Kartagi kako je papa Fabijan nakon nekoliko tjedana Decijeva progonstva podnio mučeništvo 250. godine. Pokopan je u katakombama svetoga Kalista, u kripti u kojoj je sam dao pohraniti relikvije svojih predšasnika. Na njegovom je grobu nađen natpis na grčkom jeziku: FABIANOS EPISKOPOS MARTYR. To svjedoči kako su ga kršćani častili odmah nakon njegova mučeništva.

Sveti Sebastijan je štovani mučenik iz kršćanske sta­rine. O njemu govori sveti Ambrozije u izlaganju 119. psalma ističući kako je bio rodom iz Milana. Stari rimski kalendar „Depositio martyrum" iz 354. godine spominje ne samo kako se časti 20. siječnja nego kako je nakon mučeništva u Rimu sahranjen u katakombama, koje su kasnije nazvane „Katakombe svetoga Sebastijana". Mučeništvo je podnio početkom IV. stoljeća za vrijeme cara Dioklecijana.

Legendarni opis Sebastijanova života i mučeništva iz V. stoljeća tvrdi kako je on bio kršćanin od rane mladosti i kako se posvetio vojničkom staležu. Ubrzo je postao zapovjednik carske tjelesne straže. Kad je Dioklecijan počeo progoniti kršćane, Sebastijan ih je tješio i hrabrio nek ustraju. Napokon je i sam optužen kako je kršćanin. Car ga je na sve načine pokušao odvratiti od kršćanstva. Kad u tome nije uspio, osudio je Sebastajana na strašnu amrt koja je ovjekovječena tolikim slikama. Dioklecijan je naredio nek se priveže uz stablo i neka ga vojnici gađaju strelicama dok ne izdahne. Ostavivši ga srušena i isprobijana strelicama, pristupila je neka kršćanka po imenu Irena. Budući je još davao znakove života, dala ga je odnijeti svojoj kući, gdje ga je njegovala dok nije izdahnuo.

Zbog junački podnesenog mučeništva štovanje svetoga Fabijana i Se­bastijana bilo je vrlo popularno u prvim stoljećima kršćanstva. Stoga su njihova imena ušla u litanije Svih Svetih, a u srednjem vijeku Sebastijana su zazivali osobito kao zaštitnika protiv kuge.

Sveti Neofit, kao dječak od 15 godina podnio je mučeništvo u Niceji (3. stoljeće.).

Sveti Eutimije, opat u Palestina, umro 473. godine.