20. rujna - Andrija Kim Taegon i 102 Korejska mučenika
Sveti Andrija Kim Taegon rođen je 21. kolovoza 1821. godine, kao koreanski plemić, a umro je mučeničkom smrću 16. rujna 1846. godine. Kršten je u 15. godini života. Želio je postati svećenik. Kako bi postao svećenik, morao je putovati 1.300 milja daleko do najbližeg sjemeništa u Macaou. Tijekom vladanja dinastije Joseon izbio je u Koreji okrutni progon kršćana. Zato su katolici svoju vjeru morali skrivati. Andrijini su roditelji bili iz redova koreanskog plemstva, a bili su obraćenici na katoličku vjeru, te su postali gorljivi katolici. Službena religija u Koreji bila je kineski konfucijanizam. Pripadnici te religije progonili su kršćane. Tako su Andrijinog oca zbog katoličke vjere ubili domaći konfucijevci. Mnogi su bili ubijeni zbog svoje vjere. Jedan od više tisuća progonjenih kršćana bio je i Andrija Taegon. I on je mučen u Seulu, a onda mu je odrubljena glava. Bilo je to 1846. godine, a imao je tek 25 godina. On je prvi koreanski katolički svećenik. Andrija je i prvi katolički svećenik koji je u Koreji umro za vjeru, te je tako postao predvodnik korejskih mučenika. Korejska Crkva je jedinstvena jer su je u potpunosti osnovali laici. Katolička se crkva pojavila u Koreji na početku 17. stoljeća. Prvi misionari su došli u Koreju polovicom osamnaestoga stoljeća. Bili su iznenađeni kad su se tamo susreli s kršćanima. Ova nova Crkva, tako mlada ali ipak tako snažna u vjeri, izdržala je valove progona. Zato se korejski katolici mogu pohvaliti kako su za manje od jednog stoljeća iznjedrili 10.000 mučenika. Smrt tih mučenika postala je kvasac Crkve i povela današnji procvat Crkve u Koreji. Progoni kršćana i dalje traju u sjevernoj Koreji. I danas besmrtni duh onih starih mučenika podržava progonjene kršćane Crkve na sjeveru ove podijeljene zemlje.
Andrija Kim Taegon je 1925. godine proglašen blaženim, a papa Ivan Pavao II. ga je proglasio svecem 6. svibnja 1984. godine. S njim zajedno je papa poglasio svetim još 102 korejska mučenika.
Sveti Andrija Kim Taegon je zaštitnik korejskih svećenika. O Bože, ti si stvorio sve narode i ti si njihov spas. U zemlji Koreji tvoj poziv na katoličku vjeru stvorio je pristaše čiji rast ti njeguješ krvlju Andrije, Pavla i drugih korejskih mučenika. Njihovo mučeništvo i zagovor i nas snaži kako bismo i mi ostali vjerni Tvojim zapovijedima sve do smrti.
Katolička crkva je u Koreju došla u prvom redu po laicima vjernicima, koji su kao kršćani dolazili iz Kine. Početak Crkve u Koreji, nije vezan za djelovanje inozemnih misionara u toj zemlji. Godina osnutka korejske Katoličke crkve je 1784. godina, kad je u Pekingu kršten Koreanac Ri Sung-Hun. Po povratku u Koreju on je počeo poučavati katekumene i krstiti ih. Ti prvi korejski katolici nisu imali svećenika. Sami laci su se organizirali u pseudohierarhiju, te su prvih godina sami vršili neke svećeničke dužnosti. 1831. godine osnovao je papa Grgur XVI. Korejski apostolski vikarijat i povjerio ga Pariškim misionarima Missions Etrangeres de Paris (MEP). Ubrzo su uslijedili teški progoni katolika u Koreji. Prvi progon od 1801. do 1813. godine, drugi 1827., treći od 1838. do 1846. i četvrti od 1866. do 1869. godine. Ti progoni nisu mogli spriječiti napredak mlade Crkve, te je broj katolika stalno rastao. Progoni su prestali kad je 1882. godine Koreja sklopila ugovor sa Sjedinjenim Američkim Državama. Progon se katolika nastavio u vrijeme japanske okupacije Koreje u vremenu od 1910. do 1945. godine. Katolička hijerarhija se počela razvijati od 1911. godine kad je osnovan Apostolski vikarijat Seul i Taiku.
Kad je 1953. godine voljom velikih sila Koreja podijeljena na Sjevernu (komunističku) i Južnu Koreju, katolici u sjevernoj Koreji žive pod teškim pritiskom, dok se broj katolika u južnoj Koreji povećava iz godine u godinu. Tako je u sjevernoj Koreji ostalo 10.000 katolika, dok u južnoj Koreji ima oko tri i pol milijuna katolika, koji žive u 14 biskupija. Od 21 biskupa samo su još dvojica stranci. Broj protestantskih kršćana iznosi oko 14,5 milijuna, pa tako kršćani čine najveću religioznu zajednicu u zemlji.
Sveti Franjo Marija Kamporosijski, redovnik, OFM kapucin. Rođen je 1804. Godine u mjestu Camporosso u Italiji. U mladosti je bio pastir i zemljoradnik. Na poticaj jednog propovjednika pođe u samostan franjevaca konventualaca. Nezadovoljan onim što je postigao, prijeđe kod kapucina. Nakon godine novicijata (1825.-1826.) poslan je u Genovu gdje će ostati sve do smrti. Sakupljao je milodare za samostan, ali je i obilato dijelo siromasima. Potrebnima je pomagao i duhovno i materijalno. Njegovo geslo bijaše: „Blaženije je davati nego primati". Pisao je i brojna pisma koja odražavaju jednostavnu ali zdravu duhovnost utemeljenu na žrtvi, vjeri i pouzdanju.
Suosjećajući sa svojim gradom, koji je 1866. Godine poharala zaraza kolere, žarko se molio Bogu nek uzme njegov život a grad poštedi. Treći dan nakon javne molitve, 17. rujna 1866. - umro je, a narod mu je dodijelio naziv „padre santo". Grad Genova mu je podigao veličanstveni spomenik.
Blaženim ga je proglasio papa Pio XI. 1929. godine, a svetim Ivan XXIII. na kraju prvog zasjedanja Drugog vatikanskog sabora, 9. prosinca 1962., slaveći Boga koji nam je ovog čovjeka „učinio divnim uzorom u djelima ljubavi" i koji je poput Sina Čovječjega dao život svoj kao otkupninu za mnoge.
Sveti Eustahije i sveta Teopita, i njihova dva sina: Agapit i Teopist,
mučenici u Rimu. Eustahije je bio viši rimski vojni časnik u vojsci cara Trajana. Potaknut milošću Božjom prihvatio je kršćanstvo i krstio se zajedno sa svojom obitelji, ženom Teopistom te sinovima Agapitom i Teopistom. Legendarni njegov životopis veli kako je Eustahije nakon toga osiromašio i otišao u Egipat da tamo živi nepoznat. Na putu mu je kapetan broda oteo ženu, jer nije imao čime platiti brod, a u Egiptu je izgubio oba sina. Kad su barbari napali na rimsku državu, car Trajan je pozvao Eustahija kao vrsna vojskovođu neka zapovijeda njegovom vojskom. Eustahije je nadvladao neprijatelja, pronašao ženu i oba sina te se s njima vratio u Rim, gdje mu je cara Hadrijana, Trajanov nasljednik priredio veliko slavlje. Budući da Eustahije na tom slavlju nije htio žrtvovati rimskim bogovima, car Hadrijan razriješi ga vojničke časti te ga zajedino sa ženom i sinovima izvede pred sud kao zločinca. Svi su bili strašno mučeni i napokon bačeni u užarenu peć i tako završili mučeništvo.
Štovanje svetog Eustahija bilo je rašireno poglavito u Rimu, gdje mu je bila podignuta i bazilika koja se spominje u dokumentima pape Grgura II. Celestin III. je tu baziliku obnovio i posvetio 12. svibnja 1196. Legendarni životopis svetog Eustahija sačuvan je u brojnim redakcijama i prijevodima. Vjernici mu se obraćaju kao pomoćniku u nevoljama.
Sveta Fausta, djevica i sveti Evilazije, mučenici u Ciziku u Propontu (Mramorno more) tijekom vladavine cara Maksimijana.
Sveti Dionizije i Privat, mučenici u Frigiji.
Sveti Prisk, mučenik također u Frigiji.
Sveti Teodor, njegova majka Filipa i ostali, mučenici u Pergi (Pamtili ja) za cara Antonina.
Sveta Kandida (Svjetlana), djevica i mučenica u Kartagi za cara Maksimijana.
Sveti Klicerije, biskup u Milanu.