Dolično je što na početku građanske godine, 1. siječnja, Crkva slavi svetkovinu svete Bogorodice Marije, koja stoji na čelu svih svetaca koji se slave tijekom cijele godine. Osmi je dan od rođenja Krista, koja je po Mariji postao čovjekom. Dok promatramo Krista i njegovo rođenje, dolikuje promatrati i Mariju kao Bogorodicu. Time nas Crkva želi potaknuti na kristocentričnost Marijina štovanja.

Bog je odredio otkupljenje ljudskog roda utjelovljenjem svoga Sina, Marija ulazi u taj otkupiteljski Božji plan. Njezino bogomajčinstvo temeljna je istina marijanske teologije. Iz te dogme „kao iz tajnog izvora dolazi Mariji posebna milost i takvo dostojanstvo koje je poslije Boga raj veće što se može zamisliti" (Pio XI.).

Liturgijska čitanja današnje svetkovine stavljaju u prvi plan „Sina Marijina", ipak se Marijin lik lijepo uklapa, jer je Krist po Mariji postao pravi čovjek (usp. Gal 4,4) uzevši ljudsku narav. „I Riječ je tijelom postala" (Iv 1,14), utjelovila se u krilu Marijinu. Dogma Marijana božanskog mateninstva naglašava stvarnost Kristova čovještva. Kad Mariju nazivamo „Bogorodicom", priznajemo kako se druga božan­ska osoba utjelovila, Krist je imao zemaljsku majku, on je ne samo Bog nego i čovjek. Tim je Marija ušla u središnju tajnu kršćanstva, u misterij Bogo-Čovjeka. Marijino bogomaterinstvo sadrži istinu kako je Krist Sin Božji odvijeka, a u vremenu je postao čovjekom i kako, jer je sin jedne zemaljske majke, nastavlja živjeti u ljudsko-božanskom jedinstvu, jest i ostaje Čovjek-Bog.

Ime Isus, što etimološki znači „Bog spašava", govori kako mi u cije­losti ulazimo u misterij Krista, u otajstvo njegova utjelovljenja, rođenja, obrezanja do pashalnog misterija. Dar spasenja ponuđen je svim ljudima koji budu zazivali ime Isusovo, kako apostoli ističu (usp. Dj 2,21; Rim 10,13). Taj dar nam je darovan po Mariji.

Istina, Sveto pismo formalno ne naziva Mariju „Bogorodicom", ali je tako nazivaju već u III. stoljeću u rimskoj i aleksandrijskoj Crkvi, a Efeški ju je sabor 431. godine svečano „proglasio Bogorodicom, kako bi se Krist, prema Pismima, istinski i pravo priznavao Božjim i Čovječjim Sinom".

Za ovu Marijinu svetkovinu papa Pavao VI. ističe kako ona „ima svrhu, nek se proslavljuje uloga što ju je Manija ostvarila u otajstvu spa­senja, te se uzvisuje jedinstveno dostojanstvo koje odatle pridolazi ''''''''svetoj Rodilji... po kojoj smo zavrdjedili primati... Začetnika života" (MC 5). Također ističe kako ova svetkovina „predstavlja Izvrsnu priliku kako bismo obnovili svoje poklonstvo novorođenom Knezu Mira, ponovno saslušamo radosnu anđeosku poruku (usp. Lk 2,14), žarko se pomo­limo Bogu, po molitvi Kraljice mira, za najviši dar mira" (MC 5).

Dan mira - Papa Pavao VI., pozvao je pismom od 8. poroainca 1967., sve ljude dobre volje neka se Nova godina slavi kao međunarodni Dan mira po­čevši od 1968. godine. Time je htio ne samo da se prvi dan građanske godine provede u miru već i da mir, sa svojom pravednom i djelotvornom ravno­težom, dominira u svijetu. Od tada Sveti Otac svake godine objavi posebno pismo u kojemu poziva na proslavu toga Dana iznoseći uvijek nove razloge i temelje na kojima počiva istinski mir.

Proslava Dana mira u skladu je s božićnim vremenom, koje je cijelo pod znakom želje za mirom i čija je glavna poruka: „I na zemlji mir ljudima dobre volje" (Lk 2,14; „Slava" na misi), kao i sa svetkovinom Bogo­rodice Marije, koja je „Kraljica mira". U liturgijskom slavlju Dan mira treba doći do izražaja barem u homiliji i molitvi vjernika, a ako se negdje na poseban način slavi ovaj Dan, uz odobrenje mjesnog ordinarija, tu se može slaviti misa za mir, prema shemama Svete Stolice za pojedine godine i prema određenim temama.

Sveti Fulgencije (Žarko), biskup u Ruspe-u (Tunis). Bio je učenik svetog Augustina. Kao biskup odvažno se borio protiv ardjamskog, monofizitskog i pelagijanskog krivovjerja. Zbog toga je po naredbi vandalskog kralja Trasanmonda dva puta bio prognan na Sardiniju. Umro je 533. godine.

Sveti Odilon, opat u Cluny-u od 998.  do 1048. godine. On je prvi u svojim samostanima počeo slaviti spomen Svih vjernih mrtvih 2. studenoga, što je poslije službeno uvedeno u čitavu Crkvu na Zapadu.

Sveti Telemah  (Almahije),  mučenik u  Rimu. Na Istoku je dugo živio kao anahoret, zatim je došao u Rim, tu se žestoko borio protiv gladijatorskih igara, čak je jednom uskočio u arenu i mirio gladijatore. Zbog toga je osuđen na smrt. Mučeništvo je podnio oko 400. godine tako što su ga po naredbi prefekta Alipija gladijatori pogubili.

Sveti Konkordije, prezbiter i mučnik u Spoletu za vnijeme cara Antonina.

Sveti Vincencije Marija Strambi, biskup Macerate i Tolentina, član družbe pasionista, odlikovao se apostolskim žarom. Umiro je 1824. godine. Svetim ga je proglasio papa Pio XII. 1950. godine.