Oni koji su bili na gori

(Post 22, 1-2.9a 10-13. 15-18; Rim 8,31b-34; Mk 9, 2-10)

Zašto čovjek stvoren za radost, život i vječnu sreću ima iskustvo brojnih poteškoća, patnje i smrti? Ovo i slična pitanja prouzročila su krizu vjere kod mnogih ljudi. Vjernici se također pitaju: Kako je Bog mogao od Abrahama tražiti da žrtvuje jedinca sina Izaka? Kakav je to  Bog koji svoga ljubljenog Sina predaje sramotnoj smrti na križu! Isusovim je učenicima također bilo neshvatljivo i neprihvatljivo priopćenje njihova Učitelja da će poći u Jeruzalem i u njemu biti ubijen.

Bog razumije ljudske pitanje, pokušava na njih odgovoriti premda to nije lako razumjeti, jer ljudima nisu poznati ni tajna zla ni otajstvo života ni veličina njegove ljubavi. Ljudi nemaju Božansko gledanje, viziju. Zato ih umjesto tumačenja poziva na dragocjeno iskustvo. Abrahama je pozvao na brdo Moriju. Dok se uspinjao Abraham je osjećao u duši mnoštvo pitanja, nejasnoća i proživljavao tjeskobu koja ga gušila. Njegov sin Izak nosio je na brdo vlastiti žrtvenik ne sluteći što ga čeka. Onda je Bog na brdu dao svoj odgovor, divan odgovor vrijedan da se ureže u vjernikovu dušu za sva vremena. Poslušnoj se vjeri objavila Božja ljubav i dobrota. Abraham je shvatio da njegov Bog ne treba ljudskih žrtava i doživio najveću radost kojom Svevišnji obdaruje svoje miljenike. Primio je sina Izaka, budućnost koja je došla od Boga kao dar, a na brdu i zajamčena. Shvatio je da se hod s Bogom, ma kako tjeskobnim se činio, stostruko isplati. Blaženstvo koje je doživio preobrazilo ga, oslobodilo ga od svih strahova i odgovorilo na sva pitanja koja su ga mučila. Patnja završava u slavi.

Novozavjetna verzija odnosa patnja-slava još je uvjerljivija na brdu preobraženja. Sluteći da se približava kraj mesijanskog poslanja, Isus je svojim učenicima otvoreno najavio da će poći u Jeruzalem, da će biti predan glavarima svećeničkim i pismoznancima, da će ga osuditi na smrt i razapeti i da će uskrsnuti. Učenici nisu mogli vjerovati da će njihov Učitelj, koji ih je oduševljavao riječima i djelima, završiti u žrtvi, razočaravajuće i stoga apsolutno neprihvatljivo. Zar može Bog imati tako okrutne planove? Apostol Petar, počeo ga je odvraćati od takvih misli, ali je bio strogo ukoren. Isusu nije bilo lako gledati obeshrabrene učenike kako zdvajaju nad onim što su čuli, kako ne mogu zamisliti Mesiju u potpunoj suprotnosti sa svime što su vjerovali i od njega očekivali. Kako im objasniti taj privremeni neuspjeh? Odlučio je povesti ih na brdo Tabor. Na Taboru se pred učenicima zaodjenuo u neopisivu svjetlost, predskazanje njegova uskrsa . Razgovarao je s Mojsijem i Ilijom, predstavnicima Zakona i Proroka o svom Izlasku tj. o slavi Božjoj u koju će ući nakon muke i smrti, a koju oni već uživaju i koja se djelićem svoga blaženstva, na kratko, spustila nad učenike. Učenici pak, preplavljeni blaženstvom, osjećahu samo jednu želju: ostati u toj sreći zauvijek. Glas s neba je i ovom zgodom posvjedočio da je Isus Božji ljubljeni Sin kojega treba slušati. Preobraženje i predokus uskrsne slave napunili su im dušu i dali dovoljno snage da se ne sablazne nad križem, nego da ustraju u vjeri i odvažno krenu za Isusom.

Suvremene ljude lako obeshrabre životne poteškoće, nevolje ih pokolebaju u vjeri, posumnjaju te otklanjaju gorki lijek koji u životu moraju popiti za svoje ozdravljenje. Dva radosna događaja na Moriji i Taboru daju mi izvrsnu priliku da doživim blizinu Božje slave, da čujem Božji glas da sam njegovo ljubljeno dijete, da on, Otac, stoji iza moga života kako god na izvan izgledao. Oltar i euharistija su brdo preobrazbe na kojem se doživljava Božja slava i Isusov uskrs, ne zato da se tu ostane, već da se duh ojača i vrati u svakodnevni život s optimizmom. Svakodnevica je mučan, često teško prohodan put, ali one koji u sebi nose euharistijski vazmeni doživljaj ona ne plaši i ne sablažnjava. Težak život, neuspjesi ili bolesti pa i one najteže, ne plaše, ne daju da srce klone, one me uspješno brane od svake sablazni.