Sirac iz Antiohije, poganin, učenjak, književnik i po zani­manju liječnik, kako za njega svjedoči sveti Pavao (Kol 4,14). Postao je kršćanin u rodnome gradu oko 40. godine. I to je dokaz kako su već na početku i intelektualci i društveno priznata zvanja prihvaćala kršćanstvo. Krista nije osobno poznavao. Brzo nakon krštenja susreo je svetoga Pavla, postao mu prijatelj i pratio ga na drugom i trećem misijskom puto­vanju. Oko 50. godine prešao je s Pavlom u Europu i osnovao prvu kršćansku općinu na europskom tlu u Filipima, u Makedoniji (Dj 16,10-17). Možda je tu ostao neko vrijeme kao vođa zajednice. Kasnije će Pavao napisati Filipljanima vrlo značajnu poslanicu, koja je dio novozavjetnih spisa (oko 61. godine)

U proljeće 58. godine ide s Pavlom u Jeruzalem i tu upoznaje neke Kris­tove učenike i skupinu žena, Isusovih pratitelja, od kojih je vjerojatno doznao tolike pojedinosti iz Kristova života (Lk 8,2-3; 24,10). Dok je Pavao bio u sužanjstvu u Rimu, Luka je boravio s njim (Dj 28,14-31) i u Rimu je susreo svetoga Petra i Marka.

Nakon Pavlove smrti o Luki se ništa ne zna. Jedan dio predaje svjedoči kako propovijeda u Dalmaciji, Italiji, Galiji i Makedoniji, a drugi kako odlazi u Ahaju i Beociji (Grčka) i Bitiniji (Mala Azija). Najstariji pisci svjedoči kako je ostao neoženjen i kao starac u 84, godini života podnio mučeničku smrt.

Od 3 stoljeća. moći su mu se čuvale u Carigradu, odakle su kasnije prene­sene na Zapad, pa su se mnogi gradovi hvalili kako ih posjeduju (npr. Padova, Venecija i dr.).

Luka nije bio Kristov učenik ni apostol, ali je ipak jedan od naj­važnijih i najplodnijih pisaca Novoga zavjeta. Nakon što je Matej, Židov, napisao Evanđelje za pokrštene Židove, i Marko, također Židov, za obraćene Rimljane i Grke, Luka za sebe piše: „Kad već mnogi poduzeše sastaviti izvješće o događajima, koji se ispuniše medu nama. . . pošto sam sve od početka pomno ispitao, naumih i ja. . . sve po redu napisati! (Lk 1,1-3). Dakle, Luka naglašava kako se ozbiljno prihvatio posla i kako je kritički „sve pomno ispitao". Tako je oko 62. godine napisao Evanđelje na grčkom jeziku, koje se razlikuje od prva dva, iako s njima sa­činjava tzv. „sinoptička evanđelja", koja se međusobno dopunjuju.

Već po izvanjskoj formi Lukin tekst odskače: jezik mu je elegantan, lagan, živ i gotovo pjesnički. Pazi na izraze, posebno u nazivima za bo­lesti (liječnik). Drugim evanđelistima npr. svaka je bolest „groznica". Luka pomnjivo razlikuje bolesti. Čak u jednom slučaju veli kako je „žena sve svoje imanje potrošila na liječnike i nitko je nije mogao izliječiti" (Lk 8,43).

Luka ne spominje ni proroštva, ni njihova ispunjenja, kako bi time dokazao Isusa obećanim Mesijom (to će učiniti Matej). On želi svojim čitateljima, a pred očima su mu obraćeni pogani, pokazati dobrotu Boga, Spasitelja svih ljudi. Uporno naglašava kako je spasenje opće. Nije isključivo za Izabrani narod. Posebno ističe one događaje iz Isusova života u kojima je jače naglašeno milosrđe i opraštanje (udovica iz Naima Lk 7,11-17; grešnica Lk 7,36-50; milosrdni Samarijanac Lk 10,29-37; izgubljeni sin Lk 15,11-32; farizej i carinik Lk 18,9-14; Zakej Lk 9,1-10 i dr.).

Luka nije započeo svoje Evanđelje s Kristovim navještenjem i ro­đenjem, nego s neposrednom pripravom za Kristov dolazak: s čudesnim začećem i rođenjem svetog Ivana Krstitelja. Zatim do u sitnice opisuje Isusovo djetinjstvo (navještenje, pohod Elizabeti, rođenje, poklon mu­draca i pastira, prikazanje u hramu i dr.). Njemu treba zahvaliti što je zapisao tri novozavjetna kantika: „Veliča" (Marijin), „Blagoslovljen" (Zaharijin) i "ad otpuštaš" (Šimunov).

Evanđelist je prvi dio svoga Evanđelja protkao Marijinom prisutnošću, iz čega bi se dalo zaključiti kako mu je baš ona pripovijedala brojne pojedinosti iz Isusova djetinjstva. On nam je ostavio i najviše podataka o Bogorodici i stoga ga s pravom nazivaju prvim Marijinim životopiscem. Tako je lijepo i živo ocrtao Marijin lik pa ga je rana predaja proglasila slikarom i pripisivala mu autorstvo brojnih značajnih slika (npr. Salus populi Romani u Rimu). To je svakako utjecalo i na pobožnost i na ikonografiju.

Nakon Evanđelja napisao je knjigu Djela apostolska. To je zapravo nasta­vak Evanđelja i prva povijest mlade Crkve pisana kroničarski. Kao Pavlov pratitelj u drugom dijelu Djela uglavnom piše o Pavlu i završava s Pavlovim sužanjstvom u Rimu.

Umjetnici ga prikazuju simbolom vola (prema Ez 1,10), ili kako piše, ili slika Bogorodicu. Zaštitnik je liječnika, apotekara i uopće bol­ničkog osoblja; k tome slikara i književnika.

Sveti Asklepijad, biskup u Arutiijohiji oto 210. godine.

Sveti Atenođor, biskup i mučendk, brat sv.  Grgura Čudotvorca, jedan od poznatijih biskupa na Istoku u 3. stoljeću.

Sveti Just, mučenik za Dioklecijanova progonstva.