Sveti Patrik, apostol Irske, rođen je 385. godine na tlu današnje Velike Britanije. Kad mu je bilo 17 godina, zarobiše ga gusari i prodadoše u Irskoj. U zarobljeništvu je živio pet godina i doživio vjerničko obraćenje koje neće iznevjeriti cijeli života. Uspio je po­bjeći u domovinu, ali je u njemu ostala želja ponovno se vrati u Irsku kao navjestitelj kršćanstva. Studirao je u mjestu Auxerre kod biskupa svetoga Germana. Putovao je po Italiji kako bi upoznao monaške zajednice i njihov način života.

Ohrabren riječima svojih učitelja, 432. godine otputovao je ponovno u Irsku i naslijedio prvog biskupa Paladija. Neumorno je propovijedao i brojne obratio na kršćanstvo. Poglavito se broj kršćana povećao kad je uspio obratiti na kršćanstvo samoga kralja. Uspostavljao je kršćanske zajednice i uređivao njihovo djelovanje prema prilikama pojedinih mjesta.

Susretao se s mnogim poteškoćama. Kako bi se obranio od optužbi, napisao je Confessio koja je nadahnuta na Pavlovoj obrani u Drugoj poslanici Korinćanima. Patrik naglašava kako je njegovo djelo plod Božjeg poziva.

Kad je Patrik umro, 461. godine, Irska je prihvatila kršćanstvu i crkveno organizirana. Crkveno sjedište postao je grad Armagh na sjeveru Irske, danas Ulster. Patrikov susret s monaškim životom u sjevernoj Italiji i južnoj Galiji ostavit će pečat na svim zajed­nicama koje je on ustanovio u Irskoj. Monaštvo je dalo usmjerenje cje­lokupnom životu irske crkve. Velike samostanske zajednice postaju prava crkveno-religiozna sjedišta. Odgovorni upravljači Crkve nisu bili biskupi nego opati. Nositelji crkvene jurisdikcije bili su opati, a biskupi su vršili službu posvećivanja. Za tu službu opat bi obično odredio jednog od svojih podložnika. Monasi su bili dušobrižnici, vodili škole i predvodili službu Božju za narod. Zbog toga su bili svećenici, redovnici. Preko irskoškotskih misija proširenih po europskom kopnu, mnoge značajke irskog kršćanstva prešle su i na europsko kopno. To se prvenstveno odnosi na celibat, moljenje časoslova, osobnu i tajnu ispovijed kao i na pojedinačno duhovno vodstvo.

Kad gledamo koliki je utjecaj irsko kršćanstvo imalo u pokrštenju Europe, vidimo koliki je značaj imao njihov apostol sveti Patrik. Moderni autori se ne slažu u kronologiji njegova života, ali su složni u plodovima koji su nakon njega

Sveti Josip Arimatejski,  potajni  Kristov učenik.  Poslije  Kristove smrti zatražio je od Pilata Isusovo tijelo i pokopao ga u svoj grob. Na te evanđeoske podatke legende i apokrifni spisi nadodaju mnoge zgode iz njegova života. Štovanje mu je na Istoku potvrđeno od 10. stoljeća, a na Zapadu od 15. stoljeća.

Sveti Aleksandar i Teodor, rimski mučenici. Prema novijim hagiografima, radi se o pogrešnom shvaćanju dokumenata. Dvojica mučenika bila bi zapravo pogrešno udvostručenje istinskih mučenika iz skupine Aleksandar,   Evencije i Teodul iz Via Nomentana.

Aleksandrijski mučenici. Prema Rimskom martirologiju mučeni su u vrijeme cara Teodozija u Aleksandriji od poklonika božice Serapide, zbog toga što nisu pristali na idolopoklonstvo.

Sveti Pavao,  mučenik. Živio je vjerojatno u VIII.  stoljeću. Zauzimao se za što­vanje svetih slika. Zbog toga je mučen i živ spaljen.

Sveti Agrikola, biskup. Rođen je 498. u senatorskoj obitelji. 532. godine postao je biskup u  Chalon-sur-Saone. Sveti Grgur Tourski ga hvali zbog  dobrog propovije­danja i stroga života. Sudjelovao je na više mjesnih crkvenih sabora. Umro je 580. godine.