Došašće - Advent početak je nove liturgijske crkvene godine, to je predbožićno vrijeme. Svete mise zornice imaju pokornički značaj, zato što valja ustati ranije. Predstavljaju četiritjedno trajno odricanje od sna.

Svoj početak imaju u srednjem vijeku. Slaveći Svete mise zornice narod je spjevao posebne adventske pjesme. One su plod hrvatskog vjerničkog duha, bogate su sadržajem, prepjevaju proročanstva biblijskih proroka o Kristovom dolasku, a poglavito ulogu Blažene Djevice Marije nazivajući je najljepšim imenima radi njezine majčinske uloge u Isusovom dolasku. Isusova majka je uz svetog Ivana Krstitelja najvažnija osoba koju Crkva predstavlja kao vodiča u božićnoj pripravi. Ona ukazuje kako za Božić Bog dolazi čovjeku ali i Bog očekuje čovjekov povratak i dolazak. Na poseban način to otkriva Marijin pohod Elizabeti, majci Ivana Krstitelja. Taj pohod govori kako Bog dolazi čovjeku, ali i po čovjeku želi doći drugome čovjeku. BDM je puna Boga, nosi ga u utrobi, a krenula je na putove ljudi, do Elizabete. Ona je uzor Božjeg došašća, ali je i sama postala došašće ljudima.

Središnja poruka cijeloga vremena došašća, zbijena je u trostruki poziv Bdijte. Trostrukost poziva govori o njegovoj važnosti i trajnosti. Bdijete ima i svoje razloge. Poziv na bdijenje nalazi razložnost u našemu ljudskom neznanju: Bdijte jer ne znate kad je čas. Bdijte jer ne znate kad će se domaćin vratiti. Bdijte jer ne znate kad je kairós. Bdijte jer ne znate kad će Kýrios ponovno doći.

Kairós je biblijski pojam vremena spasenja, vremena milosti, a Kýrios je Krist Mesija, Gospodin. Ne znamo kad je kairos, niti kad će Kyrios ponovno doći. Vrijeme spasenja, događa se u susretu s onim koji je Kýrios, u susretu s Kristom. Poziv na bdijenje nije jednostavni poziv na iščekivanje, nego poziv na neprestanu zauzetost za njegovu spasenjsku prisutnost. Bdjeti znači spasenjski živjeti. Neznanje koje prati naše iščekivanje otvara prostor vjeri, povjerenju u Iščekivanoga, predanju onome koga iščekujemo. Neznanje se ne odnosi na Iščekivanoga, niti na ono što on donosi. On se sām objavio i darovao nam spasenje. Neznanje se odnosi na vrijeme njegova ponovnoga dolaska i susreta s njim. Neznanje život pretvara u težnju, u rast, u dinamičnost koja svakodnevno aktualizira i produbljuje darovano spasenje. Trajnost bdjenja čini naš život spasenjskim, ozračjem življene prisutnosti Onoga koji dolazi.

Vrijeme u kojem živimo oslikano je slikom noći. Isus naime kaže: Bdijte jer ne znate kad će se gospodar vratiti: Hoće li doći uvečer ili o ponoći, za prvih pijetlova ili ujutro. Večer, ponoć, vrijeme pjeva pijetlova i svitanje bili su termini kad se na gradskim vratima izmjenjivala noćna straža. Noć je slika vremena u kojemu živimo. Noć se pobjeđuje bdjenjem. Kršćansko bdjenje nalazi prikladnu formu u svakoj životnoj prilici.

Bdjenje može biti molitva, naviještanje Evanđelja, svjedočenje životom, briga za potrebne, odgovornost za sve stvoreno, vrijeme darovano osamljenima, radost pružana onima koji tuguju... Svi ti oblici bdjenja vođeni su istom mišlju: dočekati Gospodina u radosti i u vršenju njegove riječi.

Isus nas ne poziva bdjeti samo nad svojim životom, nego i nad svojim domom u kojemu živimo, nad zajednicom kršćana kojoj pripadamo i za čiju smo budnost odgovorni. Zajedništvo s braćom u vjeri pravo je mjesto življenja kršćanske budnosti. Samo tu budnost može biti životna, raznolika, uzajamna. Budnost se ne može živjeti u sebičnosti, niti takva može biti ustrajna. Ona se može živjeti samo u uzajamnosti, u izmjeni noćnih straža. Potrebni smo budnosti drugih uz nas, kao što su i drugi potrebni naše budnosti. Zajedništvo budnosti preslikava se prije svega na zajednicu obitelji koja pruža prvo iskustvo vjere.

Došašće nas ne vraća na početke vjere, u idilu iščekivanja ili nadanja, ili na pokušaje prvih koraka vjere. Budnost na koju nas došašće poziva nosi ozbiljnost Maslinske gore, a blizina Gospodinova dolaska oslikana je blizinom onih koji dolaze prekinuti Isusovu budnost u molitvi i odvesti ga pred sud i na križ.

Kairós, trenutak Kyriosova dolaska, nije vremenski određen, ali time nije odgođen. Neznanje toga trenutka kazuje nam kako se on događa već sada, već smo sada zakoračili u vrijeme susreta s Onim koji dolazi.

Većina kršćana kaže kako prihvaća Krista, njegov nauk, ali nije spremna njegov kairós primiti trajno u svoje živote. Zato je na početku došašća potrebno reći: Otvorite vrijeme Kristu. Dopustite Gospodinu nek siđe u vaše vrijeme.

Nije dostatno izdvojiti dio vremena za Gospodina, u molitvi ili razmatranju, nego je nužno neka Gospodin siđe u sveukupno naše vrijeme, neka svojim spasenjem prožme i našu molitvu i odmor i aktivnosti i odnose s ljudima. Na taj će način naše iščekivanje i sveukupno naše vrijeme postati kairós susreta s njim. Bdijte i ustrajni budite!