Ivan Fidanza rođen je u selu Bagnoregio oko 1218. godine. Bolesnog mališana majka je donijela svetom Franji Asiškom i on ga je ozdravio. Uzeo ga je u svoje ruke i uskliknuo: „Buona ventura" (sretna budućnost), predviđajući sretnu budućnost ovoga dječaka. Kad je ušao u franjevački red, nazvao se Bonaventurom. Za učitelja je imao poznatog fra Aleksandra Haleškoga. Zaljubljen u Sveto pismo, smatrao je kako je ljubav iznad razuma i kako poganin Aristotel nema što reći kršća­ninu Augustinu.

Na Sorboni u Parizu branio je prosjačke redove u pravu živjeti sveto Evanđelje na netradicionalan način. Uviđao je silne probleme pastoralnog rada redovnika. Bonaventrurina postavljena načela pastoralnog rada 700 godina nakon njegove smrti snažno je naglasio i Drugi vatikanski sa­bor: postoji samo jedan prezbiterij i jedan pastoralni rad; evangelizacija je prva i osnovna dužnost svih prezbitera bez obzira na povijesne uvje­tovanosti i_: nasljeđa. Kao general franjevačkog reda 17 godina se trudio usmjeriti i organi­zirati red. Napisao je Narbonske konstitucije. Snažno je naglasio potrebu velikih samostana, odgajališta, škola i knjižnica. Bez toga nema svete znanosti ni stege u redu. Uveo je i subotnje bogoslužje u čast Blažene Djevice Marije (B.V. Mariae in sabbato) i svakodnevno zvonjenje „pozdravljanja" uz molitvu „Anđeo Gospodnji".

Bio je veliki prijatelj svetog Tome Akvinskoga. Zajedno su radili na sveučilištu u Parizu i pripremama za sabor u Lionu. Jednom ga je Toma tražio i kad su mu rekli kako piše život svetog Franje, kazao je: „Pustimo sveca neka piše o Svecu!" I nije ga htio smetati.

Kad je bio „imenovan biskupom Yorka, odbio je iz poniznosti. Ali kad ga je papa Grgur X. imenovao biskupom i kardinalom, kako bi lakše mogao pripremati Drugi Lionski sabor, prihvatio se službe i časti, jer je izgarao za jedinstvom kršćana.

Uvijek se bavio knjigom i molitvom. Tolike je noći probdio uz knjigu i pero. Iscrpljen neprekidnim rada i naporom, sretan što je postignuto jedin­stvo kršćanskoga Istoka i Zapada, umro je u Lionu 15. VII. 1274. i oplakan od cijeloga sabora, kako bilježi ljetopisac. Sprovod je bio veličanstven. Papa Grgur X. s kardinalima i bisku­pima, svećenicima i vjernicima, knezovima i velikašima otprati njegovo tijelo do groba. Bila je to velika trijumfalna povorka. Da je poživio još koju godinu, možda bi plodovi toga sabora izmijenili sliku ondašnje i sadašnje kršćanske Evrope.

Bonaventtura je jedan od prvaka skolastike, neumorni pisac (oko 45 djela, od kojih je „Put duha k Bogu" objavljen na hrvatskom jeziku 1974.). Nazvan je drugim utemeljiteljem franjevačkog reda. Papa Siksto IV. u prigodi kanonizacije uvrstio ga je među naučitelje, ipak mu je taj titul dao stotinjak godina kasnije Siksto V. Nazvan je „đoctor devotus - pobožni", a kasnije „seraphicus". Papa Leon XIII. nazvao ga je „prvakom mistične teologije". Sveti Bonaventura bijaše radovnik i svećenik velikog uma, velikan ljubave i kršćanskog srca.