15. ožujka 2015. - 4. korizmena nedjelja
Bog ne sudi, nego spašava
(2. Ljet 36,14-16.19-23;) (Iv 3,14-21)
Nikodem ugledan Židov, učen i pobožan pismoznanac te član Velikog vijeća bio je čovjek željan istine. Učitelj i prorok iz Nazareta o kojem se posvuda pričalo govorio je i činio istinu, pa je odlučio svakako s njime o svemu što ga muči, nasamo popričati. Noć sa svojom tišinom i skrivenošću bila je za to najprikladnije vrijeme. Isus mu je govorio o neizmjernoj Božjoj ljubavi. Tvrdio je da je Bog tako ljubio svijet da je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Činilo se da Nikodem to ne razumije. Isus je pokušao objasniti, ali nije bilo lako, jer je govor zahtijevao više od intelektualnog truda, tražio duboku vjeru. Božji svijet se ponekad lakše otkriva skromnom vjerniku nego darovitom znanstveniku. Dobije se dojam kao da Bog neke stvari „krije" od umnih i mudrih, a objavljuje malenima, ili da je nevjerniku uzaludno tumačiti Božje planove. Pa ipak Bog nije prestao tumačiti ljudima svoje naume i pobijati njihovu nevjeru. Zato je Isus Nikodemu dozvao u pamet zgodu sa mjedenom zmijom. Narod koji je vidio čudesna Božja djela kad je izlazio iz Egipta nije mogao ostati Bogu vjeran. Na mrmljanje protiv Mojsija i Božjih planova pojavile su se u pustinji zmije otrovnice, ujedale ih, pa su stradavali. Spoznavši svoj grijeh, molili su Boga da ih spasi. Mojsije je tada na stup digao mjedenu zmiju; svi koji bi poslušali savjet i u nju pogledali ozdravljali bi i ostajali na životu. Zmiju koja im je donosila smrt, Bog je učinio sredstvom spasenja. Starozavjetna je slika Nikodemu pomogla da shvati Isusov govor. Ljudska je priroda zatrovana grijehom nevjere zbog čega se događaju mnoge nevolje u svijetu i na kraju ona najveća – smrt. No Božja ljubav nije ljude prepustila nemilosti njihove pale prirode, već je za njih smislila spasenje. U punini vremena je Bog poslao svoga Sina da bude spasitelj ljudi. Nevjera će i tada pokazati svoju opaku ćud. Svijet će Isusa osuditi na smrt, razapeti, ali će on treći dan uskrsnuti od mrtvih i svima koji u njega povjeruju otvoriti vrata u Božji i vječni život. Isus na stupu, Razapeti, bit će ljudima Božja ponuda spasenja: tko u njega vjeruje, njega zazove u njega se pouzda, neće ostati u smrti, nego će uskrsnuti i tako se spasiti od otrova nevjere i smrti.
Vjerovati znači opredijeliti se za život, ne vjerovati znači ostati u smrti. Sud je to koji ljudi sami sebi izriču opredjeljenjem za Krista ili odbijanjem Božje ponude spasenja. U tom svjetlu postaje jasniji navještaj iz evanđelja. „Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu." To je istina života koju kršćani slijede i ona na kraju puta postaje njihovo spasenje. No, ona im daje snagu dok su još na putu: postaje im ljekovita i štiti ih od zlih sila. Čak i onda kada padnu u ropstvo, pogled na raspetoga može ih osloboditi i spasiti. Mnogi od onih koji su s Isusom putovali osjetili su čudesnu moć te istine. Hromi su prohodali, slijepi su opet gledali, gubavi se čistili, nijemi govorili, gluhi opet čuli, odbačeni su se vraćali u društvo, grešnici pronalazili mir, čak su i mrtvi ustajali… Sve su to bili „dokazi" da Bog nije poslao Sina da svijet sudi, nego da ga spašava. Zato je Evanđelje radosna vijest, jučer i danas. Ona ne dopušta da grešnici, slabi i zalutali završe u malodušju. Što više, ona poziva da svoje grijehe i slabosti bez straha, donesu pred Sina Božjega, da ga mole za ozdravljenje i upoznaju kao svoga Spasitelja. Svi oni koji dožive spasenje postaju sredstvo spasenja drugima. Vjera takvih je svjetlo njihovoj braći koja lutaju putovima nevjere, da se obrate i pronađu pravi put. Oni koji su doživjeli radost oproštenja, praštat će svojim bližnjima i učiti ih divnom umijeću pomirenja s Bogom i s ljudima. Oni koje je Božja riječ okrijepila, krijepit će druge u susretima i razgovorima noseći im ohrabrenje i nadu; spoznat će da Bog ne sudi, već spašava. Kad kršćani gledaju, slušaju i čitaju događaje iz svojih Dnevnika koji su sve sličniji crnoj kronici, oni se ne zgražaju nad brutalnošću bezdušnog svijeta, jer znaju da Bog taj svijet ne osuđuje već ljubi, tom svijetu je poslao Spasitelja da nijedan čovjek koji ga upozna i u njega povjeruje ne strada, nego da se spašava.
