Raspeti je smrću usmrtio smrt

(Iz 52,13-53,12; Heb 4,14-16; 5,7-9; Iv 18,1-19,42)

Sa sv. Ivanom apostolom otvaramo druga vrata vazmenog otajstva prateći Isusove posljednje dane zemaljskoga života. Uobičajenu euharistiju danas zamjenjuju obredi: služba riječi, ljubljenje križa i sv. pričest. Isus je umro u vrijeme kad su se u jeruzalemskom hramu prinosili žrtveni jaganjci kako bi se slavila Pasha, spomen izlaska iz ropstva i prijelaz u slobodu. Te su žrtve bile slika Božjeg obećanja da će doći Mesija-Spasitelj koji će Božji narod povesti iz ropstva grijeha i smrti u nebesku slavu. Na Veliki Petak starozavjetne slike ustupaju mjesto zbilji. Nastupio je Jaganjac Božji, Isus, svećenik, žrtva i žrtvenik da prinese jedinstvenu spasonosnu žrtvu za spasenje svijeta. Raspeti je zapravo istinska pashalna žrtva, pomirenje svih ljudi s Bogom, početak novoga Saveza, ostvarenje Proroka, ispunjenje Zakona iz religiozne prošlosti kao i apokaliptičkih vizija o spasenju na kraju vremena kad će se okupiti uzvanici na svadbu Jaganjčevu i kad će Jaganjac otvoriti knjigu života da navijesti imena spašenih za vječni život. Hramska se zavjesa razdrla kad je ubijeno nevino Janje Isus, Božji Sin. Bio je to znak da su ispunjene vjekovne Izraelove nade i da je uspostavljen novi Savez ne samo sa Židovskim izabranim narodom, nego sa sveukupnim čovječanstvom okupljenim u Crkvi, novom Izraelu. Onaj koji je radi nas i našega spasenja sišao s nebesa, ponio je grijehe svijeta na križ, da svaki pokajnik kad pogleda probodenoga i zazove njegovo sveto ime bude spašen. Pšenično zrno je dragovoljno pošlo u zemlju da nestane kako bi donijelo mnogo čudesnog roda i obiljem nahranilo gladne vječnoga života. Isus, milosni čovjek, odlazi u poniženje i totalni poraz da bi svijetu očitovao Božju pobjedu. Čovjek boli, žalosti, tjeskobe, osuđenik kao hulitelj, predan strancima i obješen među zločince, opravdat će mnoge i donijeti im spasonosni mir, jer Isus nije zločinac; dragovoljno se predao u smrt, žrtvovao se: „Moj život nitko ne uzima, ja ga polažem za svoje prijatelje, vlast imam položiti ga i opet uzeti." Žrtvovana smrt je posvećena, ima neizmjernu vrijednost i Bog je nagrađuje vječnim životom. Isusova je smrt, nadalje, izraz poslušnosti Ocu, slaganja s voljom Božjom, pa stoga blagoslovljeno trpljenje i otkupiteljska patnja. Smrću Isusovom, svi će smrtnici biti oslobođeni smrti i ustati na novi život. Upravo stoga postoji najveća i nepopravljiva nesreća: ne biti raskajan pred licem onoga koji je raspet za oproštenje. Zato kršćani okupljeni oko raspetoga ne oplakuju njegovu smrt, ne jadikuju, ne nariču, nego je slave. Pjesmama pozdravljaju križ, klanjaju mu se jer je upravo po križu svijetu došlo spasenje. Pod križem se danas okuplja Crkva, moli se Bogu uvjerena da naša povijest nema većeg zagovornika od raspetoga Isusa. Nakon što mu je preporučila svijet i njegove potrebe, podiže križ i poziva vjernike da dođu i pobožno mu se poklone. Križ je znak božanske ljubavi onoga koji je ljubio do kraja i čija je ljubav, kako se pokazalo, bila jača od smrti. To je utjeha Velikog petka našim osobnim i zajedničkim križevima. I danas postoje raspeti u tijelu i u duši, postoje bolesni, prezreni, poniženi, postoje brojne ljudske egzistencije u osamljenosti, bez radosti čak bez smisla. Postoje strahovi, tjeskobe, bezizlazne situacije. Kako prihvatiti patnju danas kad smo ostali uskraćeni za ljubav, kad ni vjera više nije jak životni oslonac, kad je nada daleko od stvarnosti koju patnici proživljavaju? Veliki Petak ima odgovor, sam Bog ga je ovlastio da progovori, da pokaže Raspetoga, on je odgovor. Sluga Božji uzeo je grijehe svijeta na se i ponio ih na svoj žrtvenik, na križ na kojem je isplaćen svaki dug. Svatko tko uzme svoj vlastiti križ i ponese ga u duhu u kojem je on svoj nosio, osjetit će doduše gorku sudbinu ljudskog trpljenja, ali i snagu koja dolazi od Krista i svjetlo koje dolazi od Duha Svetoga, da prosvijetljen čovjek svoju životnu dramu vidi Božjim očima, prihvati je kao volju Božju i otkrije duboki smisao koji ništa drugo i nitko drugi ne može ponuditi. Taj blaženi smisao vodi patnika u beskrajnu ljubav u novu pravednost, u istinu da će trošni, tjelesni život biti preobražen te da će vjernik, prošavši kroz smrt, živjeti kao što je Isus o svom Uskrsnuću zaživio nastanivši u slavi svoga nebeskog Oca.