Grijeh nevjere u zavičaju

(Ez 1,28b-2,5; 2 Kor 12,7-10; Mk 6,1b-6)

Riječ Božja razotkriva nevjeru u Izraelu (i Crkvi). Najčešće su to činili proroci koje je Bog slao „narodu odmetničkom, buntovnom, neposlušnom i okorjela srca". Nevjera naroda očitovala se u odbijanju Božje riječi, povratku idolima, u savezima s poganskim narodima, u svođenu bogoslužja na puku formalnost, u nacionalističkim poimanjima Mesije i njegova poslanja, u odbijanju Božjih znakova i inicijativa te u progonu proroka sve do Krista koji će se prije svoje muke javno potužiti: „Jeruzaleme, Jeruzaleme, koji ubijaš proroke… Koliko li puta htjedoh okupiti djecu tvoju, kao što kvočka okuplja piliće, i ne htjedoste" (Mt 23,37).

U Nazaretu su ga također odbili. Tu se Isus našao među svojim mještanima, gdje su ga svi godinama poznavali kao jednog od mnogih dječaka i mladića. Sada je to, međutim, bio ugledni rabin sa učenicima, proslavljeni čudotvorac, obdaren mudrošću i izvanrednim autoritetom. Umjesto da budu ponosni što je Bog svojim proročkim duhom zahvatio jednoga od njih, učinio ga mudrim propovjednikom koji ljudima naviješta Božju ljubav, obdario čudesnim moćima liječenja. Umjesto da slave Boga zbog svega toga i da povjeruju, oni su se sablažnjavali. Ispunili su srca zavišću i sumnjama. Pred ponudom milosti zatvorili su se u svoje predrasude, egoizam i nevjeru. Gledali su odveć ljudskim očima i nisu mogli vidjeti stvarnost kakva uistinu jest. Osuđivali su ga: „Pravi se važan!", „Umišlja si da je netko i nešto! Što bi on znao više ili bolje od bilo koga od nas? Zar će nas on poučavati, ta nije on studirao teologiju." Isus se nije nikako uklapao u okvire njihovih predodžbi. Svojim su ponašanjem potvrdili staru izreku: „Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju". Ili kako Pismo kaže: „K svojima dođe i njegovi ga ne primiše." Bog koji je uvijek bio nedohvatljiv, jer je bio nevidljiv i dalek, Nazarećanima je bi neprihvatljiv zbog prevelike blizine. Bio je jedan od njih, predobro su ga poznavali, zato mu nisu povjerovali i zato se „čudio njihovoj nevjeri", a vjerojatno ga je boljelo što su ga i njegovi domaći smatrali strancem.

Isus je uvijek bio kamen spoticanja za ljude. Pred njim su se dijelili duhovi: jedni su mu vjerovali drugi su ga odbacivali. Prvi su u prošlosti bili u većini, a danas su u većini ovi drugi. Za Boga i za ljude postoji isti problem: Kako se susresti, stvoriti  ozračje povjerenja, prepoznati se i ostvariti zajedništvo? Bog se, doduše, od samog početka služio ljudima da bi komunicirao sa svojim narodom. Ti ljudi su bili proroci. No Bogu se komunikacija činila presporom, imala le smetnje, a proroci su nerijetko stradavali. Zato je odlučio utjelovljenjem premostiti jaz koji ga je dijelio od ljudi i počeo im prilaziti po svojoj Riječi zaodjenutoj u ljudsku tjelesnost, u čovječnost. Tjelesnost i čovještvo su tako postali sakramenti, vidljivi sveti znakovi Božje ljubavi i prisutnosti i to je u početku bilo očaravajuće, no na trenutke je postajalo problematično zato što su ljudi, promatrajući vlastito čovještvo i slabosti koje u sebi nosi, teško vjerovali da bi se u nj mogao zaodjenuti sam Bog. Zbog te prevelike blizine Nazarećani nisu prepoznali Mesiju u svome mještaninu Isusu.