Sveti Kalist, papa i mučenik (217.-222.), podrijetlom Rimljanin, prvi je od trojice papa, koji su nosili to ime, što na grčkome znači „vrlo lijep" - Ljeposav. Prema predaji, bio je rob kršćanina Karpofora, koji je živio na carskom dvoru u Rimu. Karpofor je Kalistu povjerio upravu svoje banke, ali su poslovi slabo išli, vjerojatno krivnjom Židova, koji su Kalista optužila kao kršćanina, te je bio osuđen na prisilne radove u kamenolom na otoku Sardiniji. Ali, na zauzimanje carice Marcije dekretom cara Komoda (180.-192.) bio je oslobođen. Sveti Zefirin postavši pa­pom (199.-217.), Kalista imenuje svojim savjetnikom, i povjeri mu službu prvoga đakona rimske crkve i uz to ga učini upraviteljem kršćanskoga groblja, koje je Kalist izgradio na Apijevoj cesti južno od Rima. Tu su se u trećem stoljeću pa sve do milanskog edikta (313.) pokapali pape („papinska kripta"). Nekoć se to mjesto zvalo „Kalistovim grobljem", makar on nije tu pokopan, ali je prevladao naziv „Katakombe svetog Sebastijana".

Nakon smrti svetog Zefirina na Petrovu Stolicu sjede oslobođeni rob Kalist. Bogat iskustvom, a po naravi pravedan i blag, sveti Kalist primio je pono­vno u crkvu one koji su se teško ogriješili protiv šeste Božje zapovjedi (nakon izvršene pokore). Ujedno je dopustio sklapanje ženidbe između roba i slobodne.

Kalist je za svoga pontifikata imao dva velika protivnika, koji su ga napadali zbog navodne popustljivosti u crkvenom zakonu. To su bili inače vrijedni pisci: strogi svjetovnjak (Tertulijan (160.-240.) i učeni sve­ćenik Hipolit (170.-235.), koji je od Kalistovih protivnika izabran prvim protupapom. (Hipolit, makar protupapa, poginuo je mučeničkom smrću zajedno s papom svetim Poncijanom, pa ih obojicu Crkva slavi kao svece)

Zabrinut za čistoću katoličke nauke osudio je antitrinitarne hereze: Teodotov adopcionizam i Sabelijev modalizam.

Kalistu se pripisuje obnova važnijih točaka crkvenoga : sve­ćeničkog celibata, i kvatrenoga posta. Također gradnja crkve Svete Marije preko Tibera, prve crkve u čast Blažene Djevice Marije.

Smatra se kako je Kalist poginuo kao mučenik u vrijeme pučke bune u Rimu tako što je bio bačen u bunar preko Tibera. Pokopali su ga u susjedno groblje svetog Kalepodija, odakle je kasnije bio prenesen u svoju crkvu Svete Marije. Umjetnici ga prikazuju s kamenom o vratu.

Za vrijeme svetog Kalista Hrvati su se na svome tisućgodišnjem putova­nju od Irana do Jadrana nalazili u današnjoj Ukrajini na Azovskom moru.

Sveti Ivan Oglive, prezbiter i mučenik. Rođen je 1580. godine u mjestu Drum-na-Keith (Škotska), kao sin kalvinističkoga dvorskog činovnika, ali je po želji i na savjet jednoga katoličkog rođaka poslan radi bolje izobrazbe i odgoja na europski kontinent. Tu je pod utjecajem glasovitog bibličara o. Komelija van den Steen („a Lapide") prihvatio katoličku vjeru. Studirao je u škotskom sjemeništu u Doiuai-u i Leniveniu, i papinskom sjeme­ništu u Olomoucu. Odatle je stupao u DI 1599. godine u Brniu. Filozofiju i teologiju slušao je u Graau, Beču i Reimsoi, a za svećenika je zaređen u Parizu 1610. godine. Molio je svoje redovničke poglavare, i napokon ih umolio, neka mu dopuste varatiti se u domovinu i ondje apostolski djelo­vati. 1613. godine otputovao je u Skotsfcu, preobučen kao vojnik, zajedno s isusovcem Jakovom Moffetom i kapucinom Johnom Campbellom. Samo je par tjedana blagoslovno djelovao na sjeveru Škotske i zatim, poslije kraćeg predaha u Londonu, dva mjeseca u Glasgowu i okolici. Izdajom je uhapšen, i 1614. predan u ruike prezbiterijaniskom nadbiskupu Spotteswoodu. Pet se mjeseci teško napatio tamnicom i strašnim torturama. Svoju vjernost Kato­ličkoj Crkvi i posebno papinstvu platio je smrtnom osudom. Sačuvani su, a kasnije i publicirani, sudbeni aikrti o njemu u kojima uz ostalo čitamo: „Bio je pitan, Je papina jurisdikcija u duhovnim predmetima pro­teže i na Kraljevstva (misli se na: Englesku, Wales, Škotsku i Irsku). On je to ustrajno tvrdio i bio pripravan za taj primat i umrijeti". 10. ožujka 1615. godine obješen je u Glasgowu. Samo je smaknuće duboko potreslo prisutan narod. Nekoliko trenutaka prije smrti, mučenik je bacio gledateljima svoju krunicu, koja „slučajno" pade na kalvinca „Freiherra" iz Češke Eckersdorffa. Taj je nakon četiri godine prihvatio Katoličku Crkvu.

Sveti Gauđencij, biskup. Bio  je prvi nadbiskup Gnjjezna i brat svetog Adalberta, mučenika i praškog biskupa. Rodio se  između 960. i 970. godine, a umro poslije 1011. godine.

Sveti Karponij, Evaristo i Priscijan, mučenici. Ta trojica braće  podne-soše mučeništvo  u  Cezareji za Doklecijanova  progonstva.

Sveta Fertunata, djevica i mučenica, sestra gore spomenutih Karponija, Evarista i Priscijana.

Sveti Burchard, biskup. Umro je 754. godine, a bio je prvi biskup Wiirzburga.

Sveti Fortunat, biskup grada Todi u 6. stoljeću. Grgur Veliki piše da je bio moćni egzorcist (Dijalozi I, 10).

Sveti Bonacijan, biskup, prvi   biskup Reims-a. Živio  je  koncem  4. sto­ljeća.