14. lipnja 2015. - 11. nedjelja kroz godinu
Čudesni rast kraljevstva Božjega
(Ez 17,22-24; 2 Kor 5,6-10; Mk 4,26-34)
Isusova prispodoba o gorušičinu zrnu od samog početka smjera čudesnom rastu. Prispodobom je, vjerojatno, htio odgovoriti na brojna nagađanja o Mesiji i Božjem kraljevstvu. Farizeji su držali da molitvama, postom i pokorom mogu ubrzati dolazak Mesije i Kraljevstva Božjega. Zeloti su bili uvjereni da se to može nasilnim metodama, oružanom pobunom protiv rimske vlasti. Apokaliptici su se uzdali u umijeće svojih kabalističkih predviđanja. Isus sve to demantira tvrdnjom da Kraljevstvo nebesko nije ljudsko nego Božje djelo. Sjeme bačeno u zemlju raste vlastitom nutarnjom snagom, spavao čovjek ili bdio, noću ili danju, zemlja sama od sebe donosi plod. Sveti Pavao bi rekao: „Bog daje da raste" ili kako čitamo u proroku Ezekijelu: „Ja, Gospodin dajem da rodi." Isus daje prednost slušanju Božje riječi i apsolutnom predanju pred ljudskim organizacijskim računicama i programiranju. On bi radije da Crkva bude ponizna i vjerna, nego bogata, poduzetna i uspješna pred svijetom, pa iz današnjeg evanđelja savjetuje skromnost, poniznost i nadasve strpljivost. Nije doduše zato da se kršćani uljuljavaju u nezainteresirani kvijetizam i čekaju skrštenih ruku, jer oni su Božji suradnici i trebaju sijati, okopavati, zalijevati, imajući na umu da je inicijativa Božja i čudesni rast njegovo je djelo. Oni trebaju uvježbati krepost strpljivosti i priviknuti se na aktivno čekanje dok Bog k punini privede ono što je u njima i u svijetu već započeo.
Suvremenom je čovjeku teško biti strpljiv. Naučio je imati sve i odmah. Teško mu je poštivati ograničenja brzina u prometu, presporo mu se vraćaju uložene investicije, čak i crkveni ljudi nestrpljivo čekaju promjene koje se presporo događaju. Još jednu poteškoću imaju naši suvremenici: izgubili su smisao za skromnost, skrovitost i malenost koju promiče gorušičino zrno iz evanđelja. Privikli su se na velike i epohalne stvari, glomazne strukture, organizirane centre moći i druge svjetske veličine kao logiku i mjerilo po kojim uređuju svoje stavove. Danas, međutim, živimo u sekulariziranom svijetu u kojem se religiozno sve više povlači. Crkva, donedavna struktura po mjeri svjetskih gospodarstvenih, političkih, kulturnih veličina, sve više se umanjuje, gubi na značenju i utjecaju na društvo. Mnogi se pitaju: kako će sačuvati vjeru, kad ona više nije na izvan priznata, važna i znakovita. Ne uvažavaju je civilni zakoni, organizacije, politika. Vjera je postala mala kao zrno gorušice. Njima upravo odgovara Isus prispodobom iz evanđelja. Uvjerava ih da se ne treba plašiti sekularizacije, da se vjeru može živjeti i u malenosti, u služenju, u malom stadu. Vjernici mogu bit komadić kvasca u velikom tijestu, svjetiljka čije malo svjetlo može obasjavati sve do kojih dopre. Tako naime vjera širi oko sebe osvježavajući dah spasenja. Ovako skromna i neznatna vjera Crkve će se pročistiti, osloboditi velikih struktura bez duše, svjetske moći kojoj se odviše približila gubeći vlastiti identitet, nacionalnih veličina koje su je zarobljavale, internacionalnih organizacija s kojima se natjecala. Svi ćemo se morati priviknuti na novi stil života bez izvanjskih veličina, ali s više unutarnje snage. Sekularizacija je možda Božji prst koji je mnoge iznenadio, uplašio čak sablaznio, ali Gospodin zna koliko je potrebna i ljekovita ta sablazan. Vjera koja neće više biti javno znakovita, društveno utjecajna, ali će imati mnogo više povjerenja u Gospodina i u samu sebe. Neće biti organizirana, uniformirana i na izvan prepoznatljiva veličina kao druge svjetske veličine: vojska, politika, ekonomija, ali će iz svoje anonimnosti djelovati uvjerljivije nego ikada. Crkva neće plijeniti pozornost manifestacijama nacionalnih ili svjetskih razmjera, jer će se povući sa scene globalnih događanja, ali će sve više rasti obilježena znakovima Božje svemogućnosti. Vjernici će uživati što mogu živjeti vjeru u skrovitosti slijedeći Gospodinovu namisao da od staroga stabla osušenih grana otkine mladicu i započne novi nasad pun životne snage i nezaustavljiva rasta. Kraljevstvo Božje koje je došlo skromno, neznatno iz betlehemske štalice, koje se propovijedalo po zabačenim mjestima Galileje opet će poći u svijet svojom Božanskom snagom, čudesno će rasti i pod svoje grane sklanjati plemena i narode s kraja na kraj svijeta.
