Gubavac i ostali izvan tabora

(Lev 13,1-2.45-46; 1 Kor 10,31-11,1;Mk 1,40-45)

Guba je u Isusovo vrijeme bila prije svega, kazna za grijeh. Razarala je tijelo izvana, ali još je bolnija posljedica bila izopćenje iz zajednice naroda Božjega. Grešni i nečisti, gubavci bili su živi mrtvaci. Živjeli su izvan tabora, u osami i izdaleka morali vikati „Nečist! Nečist!", da im se zdravi ne bi približili, zarazili se njihovom nečistoćom te tako i sami postali izopćenici. Ponor straha dijelio je nedodirljive nesretnike od ostalih ljudi. Ugledavši Isusa jedan je gubavac naslutio jedinstvenu priliku, odvažio se premostiti ponor straha i s pouzdanjem očajnika zamolio spas: „Ako hoćeš, možeš me ozdraviti". Riječi kriju apsolutnu vjeru, upravo ono što Bog traži od ljudi. Isusovo božansko milosrđe požurilo je njegovu povjerenju ususret s druge strane ponora. „Hoću budi zdrav!" Bog uvijek ide prema patnicima i odbačenima da ih ojača, ohrabri, utješi, izliječi. Ponekad upita: „Vjeruješ li da to mogu učiniti?" ili kaže: „Ne boj se, samo vjeruj!" ili „Sve je moguće onomu tko vjeruje!" Iz susreta s gubavcem Isus ponajprije poručuje da se ljudi ne bi smjeli dijeliti na one u taboru i izopćenike, a zatim da Bog nije ravnodušan prema bolesnima. Za njega, bolesti nisu ni kazna, neosmišljena sudbina, što više oni su, za Božju ljubav koja nema granica, predmet posebne skrbi. Ta ljubav zacjeljuje rane, ruši klasne, rasne, ideološke, nacionalne, religiozne i sve druge zidove što ih diže čovjek protiv čovjeka, čudesno ujedinjujući ljudima nespojivo učeći nas da je to tek blijeda slika velike preobrazbe na pragu vječnosti. Kako veliko povjerenje ulijeva u duše vjernika živi prizor gubavčeva ozdravljenja i njegov povratak u život!

Valja zapaziti da Isus izlazi iz „tabora" i pronalazi odbačene, ljude s ruba društva. Pismoznanci, farizeji i svećenici to ne čine. Oni su stvorili zakone po kojima neki ljudi moraju biti „izvan tabora", moraju vjerovati da je njihova bolest Božja kazna, da je njihovo izopćenje volja Božja te da im ne preostaje drugo do li strpljivo čekati smrt. Ozdravljenjem jednog takvog izopćenika Isus demantira postojeći sustav, vraća gubavcu izgubljeno dostojanstvo i upućuje ga u zajednicu iz koje je bio prognan. Slično je učinio i u slučaju javne grešnice. Onima koji su je osudili rekao je: „Tko je od vas bez grijeha, neka baci kamen!". Ljudi su tada shvatili izopačenost sustava koji je osuđivao preljubnice, ali ne i preljubnike, te pošli svojim putem. Isus je osloboditelj svih koje društvo osuđuje, on ruši izopćeničke ograde.

Na ovom mjestu možemo postaviti dva pitanja: Kakva je naša vjera? Dolazimo li k Bogu s predanjem ili samo onda kada ništa drugo nije koristilo? Možda mu svojim molitvama uporno dosađujemo misleći da bi mogle biti puko gubljenje vremena. Manjka im ono povjerenje: „Ako hoćeš…" na koje se ispruža Isusova ruka da nas dotakne čak i tamo gdje svi drugi bježe u strahu i nemoći. Drugo pitanje je koliko smo uvježbani za samilost. Znamo li podijeliti svoju sreću s drugima, znamo li voljeti potrebnike? Voljeti odbačene znači spašavati čovječanstvo. Budimo i konkretniji: Imamo li Isusova duha? Ne recimo da nemamo Isusovo poslanje! Franjo Asiški nekoć i Majka Terezija u naše dane, također su bili samo ljudi pa ipak, rušili su zidove koje je društvo podiglo da bi označilo gubave i na različite druge načine nedodirljive. Susresti izopćene nije pitanje čudesne moći kakvu je imao Isus, nego ljubavi i milosrđa, a oni su svima dostupni. Nisu li mnogi starci u domovima „izvan tabora" zato što smetaju i što su teret obiteljima? Slično bismo mogli reći za bolesnike u duševnim bolnicama. Sjetim se žene koja je iz jednog odjela vikala da je otrovnica, jer su svi od nje bježali. Ni u zatvorima ne bi bilo toliko ljudi da je „u taboru" više ljubavi i milosrđa. Koliko su zidova i ograda bodljikavom žicom podigli pojedinci riječima i ponašanjem kad su bližnje „otpisali" i kad pored susjeda prolaze kao pored turskog groblja; kad se svađaju i ogovaraju. Koliki znaju reći: „Za mene ne postojiš" ili „Ne želim te više vidjeti!" ili „Miči mi se s očiju!". Nisu li mnogi „gubavci" odbačeni i osuđeni nemilosrdnim prijekim sudom moje mržnje ili nepraštanja?