Blaženi Ivan Merz rođen je u Banjoj Luci, 16. XII.  1896. godine. Odgajan je u liberalnoj sredini. Gimnaziju s maturom završava  1914. godine u Banjoj Luci. Po želji roditelja kroz tri mjeseca pohađa Vojnu  akademiju, a potom počinje studij u Beču. Prvi svjetski rat prekida mu studij.  Mobiliziran je i poslan na bojište. Proživljava sve patnje rata na fronti u  Italiji od 1916. do 1918. U susretu s trpljenjem doživljava potpuno obraćenje  Bogu. Nakon rata, 1919., nastavlja studij književnosti u Beču i potom studira u  Parizu na Sorboni i Katoličkom institutu od 1920. do 1922., gdje već provodi  svetački život. Iz Pariza piše majci: »Katolička vjera je moje životno zvanje«.  Po završetku studija dolazi u Zagreb 1922. i postaje profesor francuskoga  jezika i književnosti na Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji. Doktorirao je 1923.  na Zagrebačkom sveučilištu disertacijom pisanom na francuskom jeziku o utjecaju liturgije na francuske pisce.

Razmišljanjem, studijem, a osobito u krvi i  plamenu rata, dolazi do spoznaje o istinitosti kršćanske vjere. Potpuno se dariva  Kristu načinivši kao laik zavjet vječne čistoće. Sve svoje slobodno vrijeme  posvećuje odgoju hrvatske mladeži u katoličkoj organizaciji "Hrvatski Orlovski  Savez” kojoj je dao geslo "Žrtva – Euharistija -Apostolat”. Kao katolički  intelektualac riječju i perom oduševljava mlade i odrasle za Krista i Crkvu.  Jedan je od prvaka liturgijskoga pokreta i zauzeto promiče liturgijsku obnovu u  Hrvatskoj. Sustavno uvodi u Crkvu u Hrvata Katoličku Akciju Pape Pija XI.  Glavna njegova karakteristika kao katoličkog intelektualca jest ljubav i  odanost prema Crkvi i Kristovu namjesniku Papi, što je nastojao usaditi kod  svih s kojima se susretao. Živi svetačkim životom prožetim štovanjem  Euharistije. Premda mlad i kao laik smatran je "stupom Crkve” u Hrvatskoj.

Svojim apostolskim radom i svojom opsežnom  spisateljskom djelatnošću u katoličkom tisku ostavio je dragocjenu duhovnu  baštinu koja je postala izvor nadahnuća budućim naraštajima. Namjeravao je  osnovati svjetovni institut, tj. zajednicu laika koji bi radili za Krista i  Crkvu. Nakon njegove smrti ovu je zamisao po njegovu nadahnuću djelomično  ostvarila Marica Stanković, osnovavši žensku Zajednicu Suradnica Krista Kralja,  kao prvi laički institut Bogu posvećenih osoba u Hrvatskoj. Bio je čovjek žive  vjere, iskrene molitve, samoodricanja, dnevne Pričesti, adoracije, predanog  trpljenja, široke naobrazbe, bliz ljudima i svakom je čovjeku iskazivao  kršćansku ljubav. Na samrti je prikazao Bogu svoj život kao žrtvu za hrvatsku  mladež. Umro je u Zagrebu, 10. svibnja 1928. u 32. godini, na glasu svetosti.  Njegov svetački primjer i žrtva života donijeli su obilne plodove, jer su mnogi  mladi nastavili ostvarivati njegovu duhovnu baštinu kako to svjedoči i natpis s  vijenca koji su mu mladi postavili na grob: »HVALA TI, ORLE KRISTOV, ŠTO SI NAM  POKAZAO PUT K SUNCU«. Grob mu se nalazi u Bazilici Srca Isusova u Zagrebu, kamo  je posljednjih šest godina života svakodnevno dolazio na sv. Misu i sv.  Pričest. Brojne milosti i uslišanja dogodile su se po njegovu zagovoru.