Nemiran, nestašan,  nezadovoljan malograđanštinom,  željan viteštva i  avantura, Ivan Bernardone, radi poslovnih veza s Francuskom otac ga je nazvao „Francuzićem-Franjom". U mladosti doživljava najprije nejasno, a zatim sve jasnije i određenije nutarnju preobrazbu. Ko­načno mu je bilo jasno, treba ostvariti Kristov život kako je opisan u Evanđelju. Kako bi to postigao, „počinje činiti pokoru" sa svojom družinom, tzv. pokornicima iz Asiza". Nije ga vodio njegov sebični „ja", nego se trudio pročitati znakove vremena i poticaje Božjega Duha. Zato ne htjede osno­vati „novi red", napisati pravilo, graditi velike samostane. Njegova je družina bratstvo koje nema stalna boravišta, pravilo im je „opsluživati Evanđelje", a djelovanje propovijedanje obraćenja, fizički rad i njega bolesnika. Evanđeoske vrijednosti ponuditi svijetu, živjeti u svijetu a ne biti od svijeta (Iv 14,17), ne živjeti za sebe, nego se svima staviti u službu.

U osporavateljskom i po mnogočemu osebujnom 13. stoljeću Franjo ima je­dnu posebnu odliku. Dok drugi napadaju Crkvu i njezine strukture, on je „podložan svetoj Rimskoj Crkvi i gospodinu papi". U biskupima i sve­ćenicima gleda „svoje gospodare". I neće ni propovijedati na njihovu području, ako bi mu branili. Ali će se vratiti na mala vrata, kad ga otjeraju s velikih...

Posebno ga je oduševljavalo Kristovo čovještvo. Krist je za njega bio ne samo Bog nego i konkretan Čovjek. Franjo je prvi od svih kršćana konkretno doživio Betlehemsko Dijete u štali na slamici u boži­čnoj noći 1223. godine u Grecciju. Od tada svi imamo „jaslice" i „betleme".

Toliko je bio zaljubljen u otajstvo Muke i Križa Isusova pa je znao lutati po šumi plačući vikati: „Ljubav nije ljubljena". A kad je sam Krist 1224. godine u Franjino tijelo utisnuo svoje Rane (blagdan 17. rujna), onda je svima bilo jasno kako je taj čovjek toliko suobličen Golgotskom Patniku, pa ga je papa Pio XI. s pravom nazvao „drugim Kristom".

Iz silne ljubavi prema Kristu duboko je cijenio dva vida Kristove prisutnosti, u knjigama Evanđelja i u otajstvu Euharistije. Ču­vao je svaki papirić na kojem je bila napisana i samo jedna rečenica Eva­nđelja, a zapuštene crkve i oltare sam je popravljao, čistio, meo i u njima dugo molio...

Prepustio je vodstvo svoje družine drugima, a sam se dao na misije među nekršćanima. Odlazi u Egipat pred sultana. Brata Berarda s ne­koliko subraće šalje u Maroko. To je ponovni, ali zamrli, evangelizatorski zamah, koji do danas u Crkvi oduševljava mnoge...

Ljubio je prirodu kao najljepšu knjigu ispisanu prstom Boga živoga. I voda i vrata, i travka i hrast, i ptica i vuk, i mjesec i sunce, svi mu bijahu brat i sestra. Njegova „Pjesma brata Sunca" najljepši je himan-pjesan stvorenja Stvoritelju. To je ujedno i prvi i početni tekst talijanske književnosti, na kojem su se nadahnjivali umjetnici riječi od Dantea do naših dana. Stoga je imao pravo papa Ivan Pavao II. kad ga je 1979. godine proglasio zaštitnikom prijatelja prirode.

Takav Franjo oduševio je mnoge. Za nekoliko godina družina je na­rasla u bratstvo od nekoliko tisuća u raznim državama. Asižanka Klara (1193.-1253.) oduševljena Franjinim izazovom noću bježi iz rodne kuće i u Porcijunkuli prihvaća put jednostavnosti i siromaštva te postaje ma­jkom nepreglednoga mnoštva svetih djevica (Red klarisa).

A kad mnogi htjedoše prihvatiti Franjin način života, on im je to omogućio, ali ne u samostanu nego u svijetu. Tu je početak „Reda poko­rnika" ili „Trećeg reda", silne vojske angažiranih vjernika koji su ozbi­ljno shvatili Evanđelje. U njima je i papa Leon XIII. vidio nositelje kršćanske obnove, a njihovo pravilo smatrao „kodeksom socijalnih re­formi".

Ne namjeravajući doći u Hrvatsku, Franjo se ipak našao na našoj grudi u jesen 1214. godine i susreo se s našim čovjekom. Boravio je u Trogiru, Zadru i Dubrovniku. Franjini učenici tako su du­boko korijenje pustili u Hrvatskoj. Toliki broj svećenika, misionara, biskupa, mučenika i svetaca, prosvjetitelja, pisaca tijekom duge našu povijest. Prvi kanonizirani hrvatski, svetac je Nikola Tavelić, franjevac. „Ja sam učinio svoje, a što vi trebate učiniti, neka vas pouči Krist!"

Sveti Krispo i Gajo, učenici svetog Pavla, jedini kaje je Pavao osobno karstio u Korinitu (l Kor 1,14).

Sveti Evaristo, papa. Bio je peti papa po redni, a živio je pri kraju 1. i početkom 2. stoljeća. Prema tradiciji, rođen  je u Antiohiji u židovskoj obi­telji, a kao ntoski bastauip usipoatavdio je 25 tiirtjulauniih crkava u Rimu.

Sveti Petar, biskup i mučenik u Damasku.

Sveti Marko i Marcijan i brojni drugi mučenici u Egiptu.

Sveti Petronije, biskup i ispovjednik. Isticao se mudrošću i bistrinom naučavanja i svetošću života. Posebno se časti u Bolonji gdje je bio biskup u 5. stoljeću.