Sveti Stjepan, prvi i najstariji kršćanski mučenik, u pravom je smi­slu „martyr - svjedok" da je Isus Krist Bog i čovjek, umro i uskrsnuo, da je živ i »sjedi s desna Bogu« (Dj 7,55-56). Svi naime podaci o njemu i njegovu djelovanju nalaze se u nadahnutoj knjizi »Djela apostolska«, što ih je napisao sv. Luka, evanđelist, Pavlov pratilac. Stoga bi bilo sasvim dosta pročitati 6. i 7. poglavlje te značajne knjige, koju neki nazvaše »prvim priručnikom povijesti Crkve«. Mlada crkvena zajednica u Jeruzalemu imala je nesporazume i to ne duhovne naravi. Nije sve bilo u redu s raspodjelom materijalnih do­bara. Zato su apostoli sazvali zajednicu i htjeli na demokratski način riješiti tekuća pitanja. Zajednica je samostalno i samoupravno izabrala sedmoricu muževa punih Duha i mudrosti« (6,3). Položene su ruke na njih i oni su preuzeli prvu đakonsku službu u mladoj Crkvi, da bi apo­stoli imali više vremena za »molitvu i službu Riječi« (6,47).

To je ne samo čin prve Crkve nego je to poruka i direktiva za sva vremena: u zajednici ima ljudi punih Duha; treba ih samo otkriti i imati u njih povjerenja. Treba im predati brigu za potrebe Crkve. U svakom vremenu Crkva mora uspostavljati nove službe, nova posla­nja, nove misije, nove redove. Tu je još jedna poruka. Osim propovijeda­nja riječi u Crkvi je od početka prisutna i karitativna djelatnost, briga za potrebne, »udovice« (6,1).

Eto, u takvom ozračju živi mlada Crkva, puna nutarnjeg dinamizma, brige za službu Riječi i brige za brata čovjeka, posebno onoga u ne­volji. Stjepan se svom dušom predao tome radu i Bog ga je odlikovao čudesnim znamenjima među pukom (6,8).

Stjepanov sukob sa sinagogom, sudski postupak i njegova svjedočka smrt divno su opisani u Dj 6. i 7. poglavlje. Stjepan završava život kamenovan uz molitvu za ubojice: »Gospodine Isuse, primi moj duh! Gospodine, ne uzmi im evo za grijeh!« (Dj. 7,59-60). Tako umiru heroji kršćanske ljubavi. Ne mržnja na neprijatelja, ne osveta ni prijetnja. Uči­teljeva je poruka: »Ljubite i neprijatelje svoje. Molite za one koji vas progone!« (Mt 5,44). Njegovu riječ i njegov primjer s Golgote izvršava doslovno. Učenik dostojan velikoga Učitelja!

Značajno je da je mladić Savao čuvao odijela onih koji su kameno­vali Stjepana (7,58). Pomagao je na neki način i Savao ubojicama Stjepanovim. Gledao je i promatrao smrt prvoga Svjedoka. A mislio je jadan, da radi dobro djelo! Štjepanova ljubav, žrtva i molitva od Savla iz Tarza stvoriše nam velikoga Pavla, apostola naroda. Divni li su i nama neshvatljivi putovi Božje mudrosti!

»Bogobojazni ljudi pokopaše "Stjepana i održaše veliko žalovanje nad njim« (8,2). To je prvi kršćanski tekst, prvi zapis, prvo svjedočanstvo, kako su prvi kršćani štovali svoje heroje, svjedoke, mučenike i svece. Dakle, štovanje Božjih ugodnika ima svoje duboko korijenje u poče­cima Crkve i to vezano uz prvoga mučenika i Kristova svjedoka Stje­pana. Otada je Stjepan kroz cijelu povijest kršćanstva lik i uzor svjedoka za utjelovljenu Riječ, Krista Boga i čovjeka. Stoga je Stjepanov bla­gdan odmah uz Kristov rođendan.

Carigrad ima 12, a Rim oko 40 njegovih crkava. Oko 40 svetaca nosi njegovo ime, a mnogi gradovi i manja naselja ne samo da ga iza-braše za zaštitnika nego se okrstiše i njegovim imenom. Stjepan je

344

heroj i uzor, suvremeni tip kršćanina, navjestitelja Riječi i svjedoka sve do krvi. Njegovo je svjedočanstvo i poruka jednako jako na riječima i na djelu. A suvremenom svijetu i Crkvi baš su takvi danas potrebni.

Sveti Marin,  rimski   mučenik - Rimski   martirologij opisuje ga  kao dječaka, sina  nekoga  rimskog  senatora.  Navodno je   uahapšen   u vrijeme   cara  JvJumerijana i  poslije različitih mučenja ubijen.  Noviji  hagiografi   drže   da  rimski   mučenik Marin nije  ni   opstojao   već da   se   zapravo  radi   o  sirskom   mučeniku   Marinu,  o   kojem nemamo potanjih vijesti.

Sveti Dionizije, papa. Upravljao je Crkvom 259.-26S. Bio je čovjek ispravne vjere, širokih pogleda  i široke   kulture.   Branio je   ispravnost  vjere i   pomagao siro­mašnima i progonjenima.

Sveti Zosim,  papa.  Upravljao je Crkvom  nepunu godinu dana (18. ožujka - 26. prosinca 417.). U svom kratkom pontifikatu uglavnom je doživio  neuspjehe. Nisu otkriveni nikakvi tragovi njegova štovanja u starini.

Sveti Arhelaj,   biskup.   Bio je,  možda,  biskup  oko 280.   u   Mezopotamiji.

Sveti Zenon,   biskup.   Vijesti   o  njemu   donosi   povjesničar Sozomen   u   djelu Historia Ecclesiastica  (VII. 28). Bio je biskup u  Maiumi kod Gaze u  drugoj  polovici IV. stoljeća.   Kad   nije Bio zauzet svećeničkom   službom,   obavljao je fizičke poslove. U kalendar ga je unio tek Baronije.