Božji prijatelj, patrijarh monaštva, čudotvorac, sveti Antun, opat, rođen je 250. godine od uglednih i bogatah roditelja u Komi u srednjem Egiptu. Ostavši mlad bez roditelja i nadahnuvši se na riječima koje je Isus uputio bogatom mladiću: „Ako želiš biti savršen, prodaj što imaš i podaj novac siromasima, pa ćeš imati blago na nebu! Onda dođi i slijedi me!" (Mt 19,21), proda baštinu. Nešto novaca ostavi sestri i predade je u djevojački dom, a ostalo razdijeli siromasima, pred svojom kućom započe strogi asketski život u radu, molitvi i čitanju Svetog pisma. Želeći u potpunosti ostvariti kršćansko savršenstvo, pođe u libijsku pustanjiu i nastaini se u spilji hraneći se radom svojih ruku. Kako svjedoče njegovi životopisci, često bijaše na­pastovan od đavla.

Tijekom progonstva kršćana, posebno za cara Maksimijana, Antun izlazi iz samoće i u Aleksandriji javno propovijeda kršćanski nauk. 311. godine, ponovno se vraća svome pustinjačkom životu. Ali od tada više nije sam već je okružen velikim brojem mladića i muževa koji su bili zadivljeni njegovim primjerom. Sve je to mnoštvo poput Antuna živjelo u siromaštvu i čistoći čineći pokoru i slijedeći Isusove savjete. Tako Antun, i ne namjeravajući, postade patrijarhom monaštva i začetnikom redovničkog života unutar Crkve.

Potkraj svoga zemaljskog života Antun se ponovno uputio u Aleksandriju propovijedati Isusovo Evanđelje i ispovijedati pravu vjeru koju su arijevci narušili. Prijateljevao je sa svetim Hilarijem, svetim Pavlom pustinjakom, Didimom Slijepcem, po­sebno sa svetim Atanazijem, biskupom, borcem protiv airijanizma, koji je i napisao njegov prvi životopis, što je postao primjerom budućim hagiografima u opisu svetačkih života. Petnaestak godina prje smrti Antun je pozvao dvojicu najdražih učenika, Makarija i Amatasa, da žive za­jedno s njom.

Antun je umro 17. siječnja 356. u 105. godina života. Za mjesto pokopa njegovih zemaljskih ostataka nije znao ni sveti Atanazije dok je pisao njegov životopis. 561. godine njegove su relikvije donesene u Aleksandiriju i postavljene u crkvu svetog Ivana Krstitelja; 635. godine prenesene su u Carigrad. Odatle su križari u XI. stoljeću donijeli jednu njegovu relikviju u francuski grad Motte-Saint-Didier, a odatle je 1491. godine prenesena u Saint Julien kod Arles-a, gdje se i danas časti.

Teško je naći sveca kršćanske starane koji bi bio toliko čašćen kao sveti Antun opat. Oko njega su isprepletene brojne legende, čak i uzrečice i poslovice, kao npr.: „Ide od vrata do vrata kao svinja svetog Antina". Njega pobožni puk zaziva u svakoj potrebi, posebno u bo­lesti, bilo ljudi bilo domaćih životinja, nadasve svinja, jer je on zaštit­nik domaćih životinja.

Umjetnici svetog Antuna prikazuju i dočaravaju na razne načine: sa štapom; sa slovom T (Tau); sa svinjama; sa zvonikom; s vatrom „herpes zoster"; s krunicom; sa štapom i knjigom itd. Možda nema sveca kato­ličke Crkve koji je u povijest toliko oslikavan pod različitim vidovima kao sveti Antun opat. U današnjem bogoslužju na čast svetog Antuna Crkva izriče slijedeću molitvu: »Bože, tebi je sveti Antun opat u pustinji služio čudesnim životom. Po njegovu zagovoru daj da se i mi odričemo sami sebe a tebe nadasve ljubimo« (Molitva).

Sveti Speusip,  Eleusip  i Meleusip,  trojci,  zajedno s  bakom  Leonilom podnesoše mučeništvo u Langres-u za vrijeme cara Marka Aurelija.

Sveti Sulpicije, biskup u Bourges-u, umro 647. godine.