Sveta Margareta Marija Alacoque, djevica. Upravo se približavao Tridese­togodišnji rat kad se, 22. ožujka 1647. godine u Lauthecour-u u Burgundiji, rodila Margareta Marija Alaooque. U osmoj godina ostala je bez oca. Majka je trpjela oskudicu, ponižavanja i sve moguće neprilike. Malu Margaretu Mariju dala je na odgoj redovnicama urbandstinkama. Kad je dijete jednom naglo oboljelo, vra­ćeno je majci. Liječmička pomoć bila je uzaludna. Majka se zavjetovala Blaženoj Djevici Mariji kako će dijete posvetiti Bogu, ako ozdravi. Djevojčica je ozdravila i nakon nekog vremena pošla u samostan Paravle-Monial.

U samostanu je pretrpjela mnoštvo neugodnosti. Živjela je u strogoj pokori. Kod sestara je izazivala čuđenje, sumnje i omalovažavanja. Jedini pravi oslonac imala je u Bogu. Sama pripovijeda o mnogim viđenjiima koja je imala. U jednom takvom viđenju 1675. godine vidjela je Srce „sjajnije od sunca i prozirno poput kristala, s jasno vidljivom ranom, ovijeno trnovom krunom s križem u sredini". Jednom prigodom čula je Spasiteljeve riječi: „Tvoje pravilo neka bude: trpjeti, i ljubiti, i to slijepo trpjeti. Jedno srce, jedina ljubav, jedan Bog!"

Širila je pobožnost prema presvetom Srcu Isusovu. Marija je ozbiljno shvatila Spasi­teljev nalog. Pobožnost se sastojala u ovome: pričešćivati se svakoga prvoga patka u mjesecu za devet mjeseci, učiniti sat klanjanja u noći između četvr­tka i petka na spomen Isusove agonije u Maslinskom vrtu i moliti pred likom presvetog Srca Isusova. Spasitelj joj je obećao kako će oni koji budu molili pobožnost prvih pataka umrijeti u milosti Božjoj. U širenju ove pobožnosti Margareta Marija oslanjala se na duhovne vođe, isusovce, Claude de la Oolombier, Rolin-a i Oroiset-a.

Germansko ime Hedviga (borbena ratnica) nose tri-četiri katoličke svetice, ali je od njih najznačajnija današnja sveta Hedviga, šlesko-poljska vojvotkinja, žena, majka, udovica, redovnica, i konačno velika po­kornica.

Rođena je 1174. godine u Andechsu u Bavarskoj od tamošnjeg vojvode Bertolda IV. i grofovske kćeri Agneze. Odgojena od benediktinki u Kitzdngenu. U 13. godini udala se za šleskoga kneza Henrika I. bradatog, kome je rodila sedmero djece.

Život joj je bio zagorčen mnogim obiteljskim nesrećama, pa i ne­slogom među djecom. Na ljudski egoizam i oholost Hedviga je odgova­rala ljubavlju prema podložnicima, blagošću prema neprijateljima, te stalnim nastojanjem oko mira bilo u međunarodnim sporovima, bilo u dvorskim prepirkama. Njezino karitativno djelovanje ovako opisuje jedan suvremenik: „Širokogrudno pružaše milostinju potrebnima. Davala je dobročiniteljsku potporu odgojnim ustanovama i redovničkim osobama, udo­vicama i sirotama, bolesnima i slabima, gubavima i okovanima, odnosno zatvorenicima, putnicima i ženama u potrebi što hrane djecu. Općenito, nikome nije dopustila, tko bi njoj došao po pomoć da ode neutješen." Toliko je mogla davati, jer je od svojih prihoda za sebe os­tavljala 1%, a sve drugo dijelila potrebnijima!

U privatnom životu Hedviga je u velikoj i trajnoj pokori, a poglavito u čestim postovima, noćnim bdjenjima i drugim odricanjima. Sveta vojvotkinja u odricanju je zadržala sebi samo jednu haljinu i jedan plašt za zimu. Na tijelu je nosila željezni cilioij i pas od kostrijeti. Često se bičevala. Redovito je hodala bosonoga, a kad bi dvorska etiketa zahtijevala da bude obuvena, izmislila je cipele bez potplata, pa je tako i tada bila bosa!

Na njenom se dvoru u slavenskoj zemlji većinom govorilo poljski. Već 1202. godine u okolici Wroclava sagradila je samostan Trzebnicu za sestre cistercitke.

Tužna, ali hrabra majka doživjela je smrt skoro sve svoje djece, koja su umirala jedno za drugim: svi, osim Gertrude, koja je postala starješica majčine zadužbine u Trzebndei. Poslije smrti muža 1238. godine Hedviga se povuče u taj svoj samostan, gdje umrije 15. listopada 1243. kao re­dovnica. Doskora je njezin grob Trzebndci postao cilj hodočašća iz cijele Europe. Papa Klement IV. već 1267. godine proglasi je svetom. Njezina je svetkovina iz početka bila na dan smrti, ali je kasnije zbog svete Terezije Velike (+1582) prenesena sutradan zajedno s velikom sveticom no­voga vijeka svetom Marijom Margaritom Alacoque (+1690).

Sveta Margareta Marija Alacoque, djevica. Upravo se približavao Tridese­togodišnji rat kad se, 22. ožujka 1647. godine u Lauthecour-u u Burgundiji, rodila Margareta Marija Alaooque. U osmoj godina ostala je bez oca. Majka je trpjela oskudicu, ponižavanja i sve moguće neprilike. Malu Margaretu Mariju dala je na odgoj redovnicama urbandstinkama. Kad je dijete jednom naglo oboljelo, vra­ćeno je majci. Liječmička pomoć je bila uzaludna. Majka se zavjetovala Blaženoj Djevici Mariji kako će dijete posvetiti Bogu, ako ozdravi. Djevojčica je ozdravila i nakon nekog vremena pošla u samostan Paravle-Monial.

U samostanu je morala štiošta pretrpjeti. Živjela je u strogoj pokori. Kod sestara je izazivala čuđenje, sumnje i omalovažavanja. Jedini pravi oslonac imala je u Bogu. Sama pripovijeda o mnogim viđenjiima koja je imala. U jednom takvom viđenju 1675. godine vidjela je Srce „sjajnije od sunca i prozirno poput kristala, s jasno vidljivom ranom, ovijeno trnovom krunom s križem u sredini". Jednom prigodom je čula Spasiteljeve riječi: „Tvoja lozinka neka bude: trpjeti, i ljubiti, i to slijepo trpjeti. Jedno srce, jedina ljubav, jedan Bog!"

Širiti pobožnost prema presvetom Srcu Isusovu, Marija je shvatila kao Spasi­teljev nalog. Pobožnost se sastojala u ovome: pričešćivati se svakoga prvoga patka u mjesecu za devet mjeseci, učiniti sat klanjanja u noći između četvr­tka i petka na spomen Isusove agonije u Maslinskom vrtu i moliti pred likom presvetog Srca Isusova. Spasitelj joj je obećao kako će oni koji budu činili pobožnost prvih pataka umrijeti u milosti Božjoj. U širenju ove pobožnosti Margareta Marija se oslanjala na duhovne vođe, isusovce, Claude de la Oolombier, Rolin-a i Oroiset-a.

Prije nego je zaklopila oči doživjela je radost da je sa svim sestrama u samostanu učinila prvu pobožnost novga doba. Život joj se ugasio poput izgorene svijeće 17. listopada 1690. godine. Pobožnost će se proširiti po čitavom svijetu. Time je ova uzorna Francuskinja uveliike zadužila čitavi katolički svijet. Blaženom je proglašena 1864., a svetom 13. svubnja 1920. godine.

Sveti Berkarij, opat i mučenik. Živio je u 7. stoljeću u Francuskoj, umro od smrtonosnih rana koje mu je zadao jedan otpušteni monah.

Sveti Martinin, Saturnin i druga dva brata, mučenici, iz 5.  stoljeća.

Sveti Ambrozije, biskup grada Cathions u 8. stoljeću.

Dvije stotine sedamdeset mučenika u Africi.

Sveti Gerard Majell-a, redovnik iz kongregacije redemptonista. Umro je 1775. godine, a svetim ga je proglasio papa Pio X.

Sveti Lulij, biskup.  Prije biskupskog posvećenja bio je benediktinac  i učenik sveti Bonifacija. Umro je uMainzu 786. godine.

Sveti Gal, opat St. Galena, porijeklom Irac, umro je u Arbon-u u Švicar­skoj oko 646. godiine.